Zbirka lektira
Lektire
Blog - prosinac 2009
ponedjeljak, prosinac 14, 2009
kod kuće je najBilješke o piscu:
Ephraim Kishon je izraelski pisac, rođen 1924. g. u Budimpešti. Za vrijeme
rata radio je u logoru u Slovačkoj, a do kraja rata se skrivao i tako uspio
izbjeći logore smrti. Godine 1949. se seli u Izrael. Piše duhovite putopise,
scenarije, komedije, mjuzikle, kratke priče. Knjiga “Kod kuće je najgore”
je najprodavanija knjiga u svijetu.
 
Ulijepi bližnjega svoga
Likovi koje sam upoznala: Pisac, Amir, Amirova učiteljica, gosp. Frisch
 
Nasmijalo me:
“Naše se dijete čak i izgledom izmijenilo: oči mu se smanjile a obrazi
 naduli. Najbolja supruga na svijetu tvrdi da se on pretvara u hrčka.
 O hrčku u leksikonu piše: “Glodavac izgledom sličan štakoru, u obrazima
 ima džepove u koje sprema zrna žitarica, te tako stvara zalihu za zimu.”
 Prava slika i prilika Amirova!” (str. 123)
 
Kratki sadržaj:
Djeca su dobila novu zabavu. Album sa tekstom i praznim mjestima za
kustraciju i vrećice sa sličicama, koje se lijepe u taj album. Pisac
zaključuje da izdavači zarade ogroman novac prodajući sličice u
paketićima. Da bi se popunio album, potrebno je skupiti hrpu sličica, od
kojih su većina njih duplići. Ta hrpa duplih sličica razvija kod djece duh
razmjene, ali istovremeno i prazni fond džeparca i roditeljskih prihoda.
Neka djeca počnu i krasti od roditelja. Uplašeni roditelji sazovu sastanak,
želeći riješiti problem sličica. Prihvaćen je prijedlog da se djecu zatrpa
sličicama, pa će im one ubrzo dosaditi. Međutim, djecu nisu uspjeli zbuniti.
Oni sa još većim žarom trpaju i spremaju nove sličice, tako da sve više
liče na hrčke. Amirov otac, umoran od albuma “Čuda svijeta”, doživi novi
šok. Izašao je novi album: “Svijet sporta”.
 
Moje zlato spava
Likovi koje sam upoznala: pisac, Amir, supruga, Gideon, Avital
 
Nasmijalo me:
“Obratili smo se psihoterapeutu, koji nas je odmah upozorio da ništa ne
 pokušavamo silom, jer bi to moglo ostaviti traga u njegovu društvenom
 životu. - Priroda će se sama pobrinuti ako joj za to damo priliku – reče
 nam. Dali smo prirodi priliku ali ona je nije iskoristila. Kad sam jednom u
 pola četiri izjutra zatekao Amira gdje kredom u boji crta avione po
 zidovima, toliko sam se razbjesnio da sam smjesta nazvao popustljivoga
 psihoterapeuta. Na drugom kraju javio mi se umilni dječji glasić: - Tata
 spava.” (str. 112)
 
Kratki sadržaj:
Pisac je sretan što ima sina Amira koji točno u pola devet ide u krevet, a
ustaje u sedam u jutro. Naravno, uskoro pisac priznaje da laže. Amir
oblači pidžamu u pola devet, ali tada počinje njegova šetnja po stanu, a
ne spavanje, prvo je žedan, onda provjerava torbu, tada gleda televiziju,
malo se igra sa psom i tako sve do dva sata ujutro. Dakako, to izaziva
pospanost i nepažnju u školi. Amir često i zaspi na satu. Dugo su Amirovi
roditelji mislili da samo njihov sin luta noću, dok kod susjeda Gideona, koji
je strog, nisu otkrili da mala Avital također legne u 20 sati i 45 minuta, ali
također luta do dva u noći. Školske praznike je supruga iskoristila da
Amira vrati u normalne sate sna. Umjesto da ga tjeraju ranije na
spavanje, roditelji su poticali Amira u nespavanju. Kroz dvadeset dana
praznika, postigli su da Amir preskoči jedan dan i sada opet redovno
odlazi u pola devet na spavanje. Naravno, osim ako pisac ne laže.
 
Dojam o djelu:
Knjiga je izvrsna. Obični događaji jedne obitelji opisani su s puno humora.
Svi se mi možemo pronaći u tim pričama, jer se opisani događaji svima
nama ponekad dogode, a i lijepo je vidjeti ih kroz humorističan pogled
jednog pisca.
zbirkalektira @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 8, 2009
Bilješke o piscu:
Nikola Pulić, rođen je u Bičinama kraj Skrabina 1926. god. U rodnom kraju
provodi djetinjstvo i dio mladosti. Rodni kraj napustio je za vrijeme rata.
Pisac je objavio sljedeće knjige: Krkom uzvodno, Putopis, Procesija,
Posljednja igra, Dolina zečeva...
 
Mjesto radnje:
Škola, vrt, luna-park...
 
Vrijeme radnje:
Ljeto
 
Osnovna misao:
Ovo nas djelo uči da pazimo na svoje stvari i da ne govorimo nepoznatim
ljudimo da smo sami u kući. Djeca su najsigurnija s odraslima.
 
Kratki sadržaj:
Bila jedna curica po imenu Maja. Ona je lupala po vratima i mama ju je
vikala. Ona je htjela postati ključonošom kao i drugi. Baka joj je kupila
ključ. Jednoga dana Maja i Suzana išli su u dućan i sreli Stanka koji se
smrzavao. Odvele su ga kući. Kada su se vraćale vidjele su Stanka i
Miru kako se tuku. Pomirili su se. Maja je jednog jutra čekala baku. Izašla
je van i vidjala nakog čovjeka u crnom. Ona je preslikala ključ na sapun i
lopov je otišao. Mama je rekla Maji da taj čovjek može pokvariti ključ i
otvoriti vrata. Zvali su policiju i policija je uhvatila tog čovjeka. Kad se sve
to završilo Stanko i Mira viđali su prikolicu. Miro je otključao prikolicu
svojim ključem i ušli su unutra. Zaglavili su se. Osjetili su drondanje i kad
je to prestalo počeli su lupati po vratima. Prikolicu je otvorio neki radnik i
dao im 10 kn da se vrate autobusom u svoje naselje. Prošlo je nekoliko
dana i Maja se otišla prošetati. Srela je Suzanu, Miru i Stanka. Miro ih je
sve pozvao u jagode, a Stanko je pozvao Maju i Suzanu na svoj rođendan
i svu drugu djecu. Bio je sretan što se tata vratio.
 
Analiza likova:
Maja - Dobra, plašljiva, ljutita, ne želi nikome nanijeti zlo.
Suzana - Hrabra, znatiželjna, poštena, dobra je prijateljica.
Stanko - Mudar, dosjetljiv, bojažljiv, pošten.
Miroslav - Ljutit, boji se policije. Sebičan je i izaziva prijatelje.
zbirkalektira @ 20:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 7, 2009
Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski
pjesnik, pripovijedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija,
naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući
kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, izneneđuje uvijek novim
spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama.
U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949.
- kada je pred smrt zapisao posljednu pjesmu, on je napisao nekoliko
tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g.
Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva,
grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele;
te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
 
Mjesto radnje:
Malo selo, luka
 
Vrijeme radnje:
Nekad davno
 
Likovi:
Klesar Angelo, pisac
 
Sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kući on bi na putu
proveo i više vremena nego što treba:
 
„Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine,
 obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere,
 cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome
 kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i
 prebujan. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima
 iznad pučine. Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se
 uvis šire pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako
 mirno, posuto pepelom prvog mraka.“
 
Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem čuo je čudne zvukove,
a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor
toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao
mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuče pisac van
gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do
drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoči iz broda i
traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg»
što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao
tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga
je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na
konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija:
 
„- Giuseppe Garibaldi! - reče klesar svečano.
   Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
 - Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca.
  Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja.
  Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. - Riječi su mu padale polako
  iz usta, krupne, teške.
 - Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
 - Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s
  pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima.
  Povero piccolo!
 - Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi...
   On me krupno pogleda. Dođe mi bliže.
 - Pa reci. Ja ga ne znam.
 - Kraljević Marko!
   Angelo se časak zamisli.
 - Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju...
   To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
 - Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka.
   Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave... Nepobjediv...
 - Pusti» ... Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa srugo...
   A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad,
   žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do
   sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz
   čega... silama slabim, ljudskim.“
 
Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu. Unutra na svim
zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru.
Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra.
Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet
padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri
reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke,
pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano
pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi?
Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini.
A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari:
«Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao.
 Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku
 crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»
 
O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara
sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog dječaka koji istražuje
klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu
svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u
razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje
su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita:
A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo
premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje.
Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog
vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da
se za očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.
zbirkalektira @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Bilješka o piscu:
Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je
u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i
Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor
Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari,
zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete
NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame
zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj
Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je
redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od
1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.
Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac,
odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop
prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana
kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat.
Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke
i romane.
 
Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku
1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama
Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno
stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se
neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga
novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni
događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih
autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana
Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga
tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob
pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu
Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči
drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja
likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog
oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio
je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više).
Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno
stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never
more.
 
Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.
Najznačajnija djela su mu:
 
Novele:
Proze, Ni braća ni rođaci, Oko Božje, Pod balkonima, Ruke, Poniženje
Sokrata
 
Eseji:
Geste i grimase, Nevesele oči klauna
 
Drame:
Glorija, Tri drame, Pustinja, Politeia
 
Romani:
Kiklop, Zajednička kupka, Never more
 
Svaku proznu fazu ranka Marinkovića prati i jedan dramski tekst, pa tako
je uz Proze objavljen Albatros, uz ruke se veže Glorija, a uz roman Kiklop
Politeia, iako objavljena deset godina kasnije. Uz antiroman Zajednička
kupka veže se sotija (komična dramska vrsta) Pustinja.
 
Uloga Kiklopa Polifema u romanu:
Kiklop Polifem, mitološko čudovište po kome je roman dobio naslov,
pojavljuje se u Homerovoj Odiseji. Bio je sin Poseidona, boga mora,
ljudožder kojem je Odisej iskopao oko. U Marinkovićevom romanu ima
drugačiju ulogu.
 
Radnja romana smještena je u Zagreb, neposredno prije drugog svjetskog
rata. U toj napetoj atmosferi strah pred nadolazećim ratom raste do
neizmjernosti, a glavni lik romana, Melkior Tresić, intelektualac i simbol
cijele jedne izgubljene i izbezumljene generacije, kao usporedbu za
nadolazeću katastrofu, rat koji će mnogima donijeti smrt, daje Kiklopa,
ljudoždera, homersko čudovište, koji ne bira svoj zalogaj, kao ni rat ne
bira svoju ljudsku žrtvu. “I prst na obaraču za mene je vojnik.”, kako veli
pukovnik. Melkior ne vidi smisao u fašističkoj ideologiji, ni u međusobnom
ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu učiteljicu
kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni način svoje
egzistencije bira paničan i tjeskoban strah (Phobos).
 
Eros, Thanatos i Phobos:
Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt veliko je dvojstvo klasične umjetnosti,
glavni pojmovi i smisao svakog klasičnog djela. Marinković tome pridodaje
i Phobos, Strah. No taj treći pojam nadnio se preko svega, remeti svaki
mir i onemogućuje svaki napredak. Čovječanstvo umjesto u budućnost
srlja u neljudski svijet u kojem ljudi kanibalski bezosjećajno kolju jedni
druge. Strah pred tim strašniji je od smrti same; klasična smrt ispred
pojedinca stavlja načela za koja čovjek umire, dok je u ‘kiklopovskoj’
atmosferi predratnog Zagreba sve besmisleno. Načela koja ‘opravdavaju’
pokolj su bezumno fašističko mumljanje i prolijevanje krvi za kralja, u
čemu zagrebački intelektualci ne vide smisla, jer kralj s njima nema
apsolutno nikakve veze. Kako bi se smrt za ta načela mogla staviti ispred
pojedinca koji se najviše od svega boji besmislenog pokolja koji nije ništa
drugo nego retardacija čovječanstva sve do animalne faze? Za
izbezumljenog Melkiora nema druge nego izbjeći odlazak u rat, mučeći
svoje tijelo glađu, jer kosti nisu dobar zalogaj za Kiklopa.
 
Tehnika pisanja:
Tehnika kojom je pisam roman vrlo je složen splet različitih literarnih
postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realističko pripovijedanje s
unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i
situacijama, iako je roman pisan u trećem licu. Pisac bilježi bilo koju
Melkiorovu misao ma kako bezazlena da bila. Iz toga se stvaraju i
imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije ‘padaju na pamet’.
Primjerice, kada Melkior u bolničkom krevetu zamišlja razgovor s
medicinskom sestrom Acikom.
 
“On je ležao na odru: ruke uz tijelo, brada iznad pokrivača, zaklopljene
 oči. Ovako će to jednom biti doista. Uokolo cvijeće, svijeće, šaputanje, a
 sve u crnini. Udovica Acika. Nepristalo ime za udovicu, koketno. Već
 izmjenjuje poglede s Menjouom, a ni nos mi se još nije ohladio. Trebalo
 bi ih tući za života, preventivno. Zašto me tučeš? Zbog ukaljane
 uspomene, prokletnice! Izrast će dva čudna stabla iznad moga groba,
 spomenik koji ćeš mi podignuti – dva roga! – I udri, udri… Ili možda i bez
 objašnjenja, samo udri! Ne, Acika joj nikako ne pristaje. Nije ona to,
 Acika. Lukrecija. – Volio bih da se zovete Lukrecija. – Zašto? – Lukrecija
 je legendarna žena. Ubila se nakon silovanja. – I ja bih se ubila kad bi mi
 se takvo što dogodilo. – Ne vjerujem. – Zar zato što sam Acika? – Ne
 vjerujem u silovanje kao ni u bezgrešno začeće. Ne vjerujem da žena
 može biti silovana. – Kao da se to samo jednoj ženi desilo? – Možda se to
 nekima i desilo, no samo djelomično. Ne želim ulaziti u detalje, to
 prepuštam vašoj mašti, ali drugi dio tog nasilnog čina nije više nasilje.
 – Nego što je? (zacrvenjela se od ljutine)“
 
O imaginarnim situacijama i dijalozima najbolje svjedoči Melkiorova
izmišljena priča o brodolomcima s broda Menelaja koji su završili na
polinezijskom otoku kanibala. Ta priča proteže se cijelim romanom,
Melikior ju izmišlja kao usporedbu sa svojim psihičkim stanjem. Ljudožderi
su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio šef kuhinje. To je Melkiora
podsjećalo na vojnu evidenciju, gdje izabiru one koji su sposobni za rat.
Najodvratnijeg od posade, liječnika, smrdljivog, ružnog, kanibali su
odbacili. Dakle, Melkior zaključuje da mora gladovati i izmučiti svoje tijelo
da bi bio proglašen nesposobnim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat.
Važno je također naglasiti da je glavna karakteristika Marinkovićeve proze
prisutna i u Kiklopu, a to je krvavo ruganje, ironiziranje svega oko sebe
što mu se čini da je glupo, pa ako je potrebno, ruga se i samom sebi.
Služi se sarkazmom i to uvijek s određenom distancom od predmeta koji
ironizira. Glavni likovi koji mu u tome služe su Melkior Tresić, u svojim
razmišljanjima, i Ugo, pijanica kojem je glavni cilj ostaviti svoje slušaoce
zaprepaštenima.
 
Ironizacija književnih djela:
Važno je uočiti da je vrlo važan element romana osporavanje i parodiranje
tradicije i tekstova književne baštine, u čemu veliku ulogu ima Ugo, čije
lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvaćena književnost. On uporno
oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjerice, dio koji
dokazuje Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susreće Melkiora na vagi
invalida u veži:
 
“Pijanac (Ugo), međutim, skoči na vagu, zamahne šeširom i vikne“: “Hej,
 izvoščik, vozi!” Drži Melkiora oko vrata, drugom rukom maše i jezikom
 pucka: konje tjera, pa zaklopivši oči stane u zanosu recitirati Jesenjina:
 
 …a poljem juri tuđa trojka,
 na tuđoj trojci tuđa mladost…
 gdje mi je sreća, gdje mi je radost?…
 
“I suze mu potekoše. Ponavlja ‘gdje mi je sreća, gdje mi je radost?’ a suze
 mu cure niz obraze. Gledaju ga ljudi kako ludo tjera trojku na vagi a suze
 mu teku, pa netko šapne s poštovanjem “plače”. A on, valjda je čuo šapat
 što suosjeća s njegovim bolom, odjednom skoči s vage i isceri svoje crne
 plombe.”
 
Ugov cilj cijelo vrijeme bio je zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija
završila budući da je dobio dokaz da netko zaista suosjeća s njegovim
bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegov bol je krivo shvaćena
književnost.
 
Ironizacija tekstova hrvatske književne baštine:
“Sve bijelo… I mala neka bolest. Tiha i prostrana terasa nekog alpinskog
 sanatorija za grudobolne. Nije htio reći ‘tuberkulozne’, ipak se bojao te
 riječi. Pogled na planinska jezera i glečere. Čaša mlijeka na bijelom
 stolčiću. Leži u chaise-longu, a u rukama debela historija nekog dugog,
 trideset, tristo, tri tisućegodišnjeg rata. A podalje na terasi odmara se
 zlatokosa i blijeda, grudobolna koja čita… Sad bi netko napisao: ona čita
 ‘Werthera’ ili ‘Adolpha’ ili ‘Proljetne vode’, a baš za inat neka čita
 Kumičića, ‘Jelkin bosiljak’ ili čak ‘Slučaj’ od istog pisca. Lijepa banalnost
 jedne tlapnje… Lijepa zlatokosa u nekim mjestima u knjizi briše suzice i
 skromno kašljuca. Sirotica. Sve blijedo, bolesno, tužno… Banalno! Navlaš
 banalno!”
 
“Za trajno oslobođenje potrebna mu je bila upravo banalnost, bljutava,
 tupa banalnost, sve bijelo i mala neka bolest, terasa, glečeri, mlijeko i
 zlatokosa. I, Kumičić!”
 
Primjer za parodiranje hrvatske književne baštine su Melkiorova
razmišljanja u kojima parodira tradiciju i ustaljene književne iskaze (‘sad
bi netko napisao: ona čita Werthera…’).
 
Likovi:
Melkior Tresić – Glavni lik romana
Ugo – Pijanica, Melkiorov prijatelj
Vivijana – Žena u koju je Melkior zaljubljen
Maestro – Boem i težak rakijaš
Fredi – Glumac koji je u vezi s Vivijanom na početku romana
Enka – Razmažena lječnikova žena, Melkiorova ljubavnica
Acika – Medicinska sestra na odjelu na kojem je bio smješten Melkior
ATMA – Kiromant, Melkiorov susjed koji mu uporno ‘pere mozak’
 
Analiza likova:
Melkior Tresić
Melkiorov lik vrlo je temeljito i slojevito oslikan. Intelektualac, mlad
novinar, inteligentan i obrazovan čovjek. Vrlo je senzibilna i komplicirana
ličnost, radi čega je možda jedini lik u romanu koji se istinski i do srži boji
rata, jer uviđa njegovu moć nad životima malih ljudi. U ritmu života koji je
potpuno poremećen radi nadolazećeg rata razočaran je svojim životom
koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iščekujući neizbježno
zlo; poziv u vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnosti; pijančevanju po
krčmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaženoj ljubavnici
Enki, nad čijim se ‘moralom’ zgraža. Također, iznenađuje ga i razočarava
lažljivost i podlost tajanstvene žene kojoj ni ne zna ime, a zove je
Vivijanom. Uskoro počinje pretpostavljati da su sve žene tako dvolične.
U knjizi ga ostali likovi uspoređuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on
jedini iz njihovog društva mogao biti inspiracija velikom književnom djelu
kao što je Zločin i kazna, što on i jest.
 
Nadolazeći rat muči ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i
nelogičnosti, pa ne muči samo svoje tijelo glađu da bi izbjegao poziv u
vojsku, već i svoju psihu, razmišljanjima o otuđenju i totalnoj
dehumanizaciji svijeta. To otuđenje nije kao u Ionesca, nemogućnost
komunikacije bilo koje osobe s bilo kojom. Melkior ni u kom smislu nije
nesposoban komunicirati, ali ga nitko ne razumije zbog njegove
inteligencije i senzibilnosti. Društvo boema, na kojima se baš i ne očituje
strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.
 
Napokon, poziv za vojsku dolazi. Melkior se ne pokušava uklopiti ni
dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu važno jer je
posve zapanjen grubom nelogičnošću i brutalnošću neukih vojnika i
časnika. Zahvaljujući tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon
što napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu službu, još je
više izbezumljen i izgubljen nego prije. Dolazak Kiklopa predosjeća se jače
nego ikada. Melkior potpuno gubi razum, što se očituje u njegovim
bezrazložnim akcijama; postaje bjegunac nakon što se dobrovoljno
prijavio za vojnu službu. Na kraju, već potpuno razorena razuma,
besciljno luta i četveronoške puzi prema zoološkom vrtu, poput životinje
kojoj je jedini cilj preživjeti.
 
Ugo
Lakrdijaš Ugo je zasigurno jedan od najvećih figura u hrvatskoj
književnosti. Nikad sam, uvijek u društvu; nikad u dijalogu, uvijek u
monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što čini je scena, igra,
spektakl, spreman je da sebe žrtvuje za efektnu, neočekivanu i
paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma.
Melkior na više mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime
Ugo često upliće i Melkiora i pri tome mu se ruga.
 
“Odjednom je ispred njega izronilo pijano iscereno lice s tamnim
 plombama. Ugo je predvodio rulju pijanica pokupljenih usput, po
 krčmama…”
 
“Obratite pozornost propalice – obratio se Ugo rulji – evo naše savjesti,
 poklonite se!” (Za Melkiora)
 
Tri žene:
Vivijana je izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje
Melkiora. Radi toga on ne vidi ono što je očito, da je ona laka žena, nego
naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo, iza sebe ima vrlo
sumljivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je
nekad bila udata za nekog sportaša, te da je potpuno opčinila Maestra.
Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je,
misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je
bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je našao u ormaru,
a ona se bez grižnje savjesti kurvinski smijala i s uživanjem gledala
predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim
očima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo ‘iz
viđenja’. Prilično je neobrazovana, kako ATMA kaže, primitivna. Melkior ju
ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima.
 
Enka je razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od
Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna žena,
iako muža vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savršeno
sretan. Cendrava je i naučena da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi i
mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemože bez njega živjeti.
 
Melkior, zgrožen nad nemoralom tih dviju žena, smatra da je i medicinska sestra Acika takva. No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i
da je bila vjerna svom zaručniku.
zbirkalektira @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Marija Jurić Zagorka rođena je 1873. u selu Negovcu pokraj Vrbovca, a
umrla 1957. u Zagrebu. Bila je istaknuta hrvatska novinarka i spisateljica,
pretežno povijesnih, ali i socijalnih i pustolovnih romana kojima je stekla
veliku naklonost široke čitateljske publike. Kao novinarka razobličavala je
režim Khuena Hedervaryja, a borila se za žensku ravnopravnost. Među
njezinim brojnim romanima ističu se Grička vještica, Kći Lotršćaka,
Gordana, Kraljica Hrvata, Republikanci i drugo. Nadimak Zagorka uzela je
iz ljubavi prema Hrvatskom zagorju, u kojem je provela djetinstvo.
 
Kratki sadržaj:
Grič je imao dvije znamenitosti, a to je bila Manduša i krasopisac Iglica.
Manduša je bila mlada djevojka, zlatne kose, plavih očiju te dobre duše.
Svaki put je zvonila no ta zvonjava imala je ritam pa su građani to
posebno voljeli. Čekala je svog zaručnika ptičara Bolteka koji ju je trebao
zaprositi. Iste te večeri ptičar Boltek zaprosio je Mandušu na što je ona
željno čekala.
 
Sljedećeg dana na Griču je izbio požar, pa su svi muškarci išli pomagati
pri gašenju. Taj požar nije sam izbio već su ga kanonik Šimun i njegov
rođak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave kanonik mogao
ljubiti Mandušu. Kako je krasopisac Iglica slučajno naišao spasio je
Mandušu, no kad su se vratili sa svijetiljkom nije ga više bilo. Nekoliko
trena kasnije Gričom je prohujao antikrst. Nije se znalo tko je zapravo on
ali se sljedećeg dana o njemu pričalo.
 
Mandušu su nazvali kći Lotršćaka, jer ona u stvarnosti nije bila
Plemenšćakova kćer već ju je netko kao dijete ostavio ispod Lotršćaka.
Boltek je raskinuo zaruku s njom, jer se doznalo za događaj u tornju, te
su Mandušu ogovarali i dobacivali riječi.
 
Pošto je antikrst demolirao Plemenšćakovu gostionicu, htijeli su ga
smaknuti. U zadnji čas Manduša je dotrčala i rekla da ga uzima za muža,
na što su ljudi dobacivali da je antikristica. Odmah su ih vijenčali, pa je
time Manduša spasila život antikrstu.
 
Antikrstovo ime bilo je Divljan. Bio je vrlo visok, mlad i zgodan čovjek.
Imao je kosu boje noći, a oči smeđe kao drvo. Divljan se čudio što ga je
spasila nepoznata djevojka, te joj je zauzvrat ostavio njezinu nevinost.
Manduša je dva puta pobijegla od Divljana, no njemu je ona zapela za
srce pa ju je išao tražiti.
 
Kad su se našli, ugodno su se smjestili su se u Pogledićevom dvorcu. Kako
bi se Divljan odužio vratio je Poglediću kćer koju je bio zarobio
Brandenburg. Bradenburg je želio uzeti Turopoljcima njihove plemićke
povelje te je zbog toga došlo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili.
Manduša je pala u ruke Brandenburga na čijoj se strani nalazio i kanonik
Šimun te je tražio Divljanovu glavu zauzvrat. On je dobio Mandušu te ju je
odveo na “crni otok” . Manduša ga je odbila te ju je Šimun zatvorio u kulu
i zazidao ulaz tj. vrata.
 
Nedugo kasnije Divljan je saznao da je Šimun odveo Mandušu. Znao je da
je u većoj opasnosti nego kod Brandenburga. Mandušini pravi roditelji bili
su turopoljski plemići. Otac je bio vrlo bogat turopoljac, a majka Marta je
kasnije proglašena ludom. Njezin otac obećao je Šimunu dvorac na
Jablanovcu, no budući da je žena bila trudna bojao da će sve ostaviti
djetetu pa je izmislio da se dijete rodilo izobličeno. Marta je na to poludila,
a za oca se ništa nezna. Šimun je dijete podmetnuo pod zvono znajući da
će ga Plemenšćak uzeti.
 
Divljan je na “crnom otoku” sreo Martu te je naišao na svježe zazidani zid.
Brzo ga je razbio i unutra našao Mandušu koja je izgledala kao kostur jer
nije imala dva mjeseca ni mrvicu kruha. Zid su ponovo zazidali te su se
kasnije vratili na Grič. Svi su se ispričali za događaje, a Šimuna su prokleli
te ga izbacili iz Griča. U međuvremenu je Šimun ponovo podmetnuo
požar, samo je ovaj puta Divljan brzo dotrčao pa su se našli samo njih
dvoje. Divljan ga je upitao dali se sjeća kako je obečastio njegovu majku
te mu rekao da će ga on kao njegov sin golim rukama zadaviti. To je i
učinio. Ljudi su ga proglašavali junakom, a on i Manduša opet su se našli u
toplom zagrljaju. U nama još samo žive kao legenda.
 
O djelu:
U ovoj knjizi glavne likove čine Divljan, Manduša, Šimun, dok su ostali
sporedni. Radnja se pretežno vrši na Griču i jednim dijelom u Turopolju.
Prevladavaju osjećaji između Divljana i Manduše te ima puno opisa
okoline, grada i dvorca. Knjiga mi se sviđa jer nema dosadnih dijelova i jer
govori o prošlim zbivanjima. To je legenda koja spada među najpoznatije i
najljepše legende u Hrvatskoj.
 
zbirkalektira @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Bertolt Brecht, njemački književnik, rodio se 10. veljače 1898. g. u
Augsburgu, a umro je u Berlinu 14. kolovoza 1956. godine. Medicinu i
prirodne znanosti studirao je u Munchenu, ali odmah potom posvetio se
kazalištu gdje je radio kao režiser. Bio je dramaturg, pisac i nakladnik.
Svoju dramsku djelatnost započeo je već 1922., a 1928/29. godine
pohađa radničku marksističku školu. Najpoznatija djela su mu: Život
Eduarda II kralja Engleske, Kavkavski put kredom, Stotinu pjesama, Spisi
o kazalištu, Pjesme i popjevke, poslovi gospodina Julija Cesara…
 
O djelu:
Djelo je napisao Bertolt Brecht, univerzalni genij, dramaturg, pisac i
pjesnik, režiser i teoretičar kazališta. Zaslužuje posebno priznanje jer se
njegove drame gledaju i danas u kazalištima širem svijeta. Osnovne ideje
njegovih djela kreću se u znaku socijalizma, pacifizma i internacionalizma.
Njegov sarkastičan stil, koji ga nikad ne napušta u djelima, javlja se s
toplim suosjećanjem prema siromašnima i slabima. U izgradnji svoga stila
služio se tekovinama i temama od najstarije do moderne književnosti
Djelo se sastoji od šest manjih dijelova, a obuhvaća gotovo osamdesetak
likova.
 
1. dio - Spor do doline
Među ruševinama kavkavskog sela sjede žene i stariji muškarci, te
nekoliko vojnika. Piju vino, puše i razgovaraju o ljepoti svojih sela te o
dobrim, ali sad već gotovo zaboravljenih života. Oni su iz sela Galinsk i
Rosa Luxemburg. Sanjaju povratak na svoje ognjište. Na kraju ovog dijela
pisac objašnjava temu stare priče Krug kredom koja će se odigrati u
izmjenjenom obliku.
 
2. dio - Aristokratsko dijete
U početku nam pisac na ironičan način opisuje stvarnost. Opisuje nam
kako gubernatora više zabrinjava ručak i posjet graditelja za uljepšavanje
njegova nego ratna izvješća o poginulima i blizini ratnog bojišta. Dolazi do
uzbune, kad se gubernator suočava sa istinom svejedno mu je za sve,
glavno da mu glava ostane čitava. Simon ima zadatak čuvati
gubernatorovu ženu, on je zaljubljen u njezinu sluškinju Grušu koju je u
tom nesretnom trenutku zaprosio. Gubernatorica se sprema na bijeg pred
neprijateljima. U nemogućnosti da uzme svu željenu prtljagu brine se za
ono što će uzeti. Nakon dugog premišljanja bježi zajedno sa slugama, a
ostavlja svog sina Mihajla i jadnu Grušu. Gruša namjerava također
pobjeći, odlazi po stvari, ali ne može ostaviti samo dijete pa ostaje s njim.
 
3. dio - Bijeg u sjeverne planine
Gruša bježi prema sjeveru sa dijetetom. Pokušava mu naći prenočišće tj.
utočište jer se ona mora vratiti svom zaručniku. Pokušava ga ostaviti
jednoj seljanki no ona u strahu za svojim životom izdaje Grušu. Gruša
odlazi i nastavlja put prema planini. Prelazi preko uništenog mosta, te se
ruga oklopnjacima koji nisu bili u mogućnosti prelaska mosta. Ispod je bio
velik ponor. Pokušala se spetljati sa plemićima ali joj nije uspjelo zbog
žuljeva na rukama.
 
4. dio - U planinama na sjeveru
Gruša odlazi svom bratu, koji se već oženio, a kako je živio na selu gdje je
bilo mnogo ogovaranja Gruša nije mogla više ostati. Njezin brat dogovorio
se sa starom ženom koja je imala sina na smrtnoj postelji da će on oženiti
Grušu, ali to ne bio pravi brak već samo na papiru u korist oboje. Gruša ni
itko drugi nije znao da Jusup, Grušin muž, samo glumi bolest. Prošlo je
već nekoliko mjeseci kada je Gruša srela Simona. On joj nije dao priliku
da razjasni svoju situaciju, te je sve pogrešno shvatio. Tada su došli
oklopnici i uzeli Mihajla, smatrajući da je on sin gubernatora. Gruša je bila
nervozna, pošla je u grad zaboravljajući opasnost od optužbe što je
udarila jednog od oklopnika.
 
5. dio - Pripovijest o sucu
Sudac Azdah zapravo i nije bio pravi sudac, već također jedan od
optuženika jako sretne ruke. Kako nisu bili zadovoljni starim sucem za
kojeg kažu da je dosadan čovjek, Azdah je kao kaznu morao vršiti dužnost
suca. Pomogao je u svojoj dužnosti siromašnima, a kažnjavao bogate. On
je bio prvobitno optužen da je započeo rat, ali on je samo vršio dužnost
vrhovnog zapovjednika. Na kraju ulomka njemu se obratila gubernatorova
žena Natela koja zahtijeva da sluškinju koja je odvela njezina sina Mihajla
optuži na smrt. Azdah obećava da će joj odsijeći glavu.
 
6. dio - Krug kredom
Gruša dolazi na sud, nadajući se da će izboriti za Mihaila. Natela ne želi
sina zato jer su joj ga uzeli ili zato što joj nedostaje već zato što bez njega
ne može uživati u bogatstvu pokojnog muža. Suočavaju se Gruša i Natela,
ali napetost se sve više povećava kada dođe do potrage za sucem
Azdahom koji je pobjegao. Kad su ga našli, uzeli su mu sudačko odijelo te
su ga htjeli objesiti. No dolazi glasnik Velikog kneza koji je odlučio
imenovati novog suca Azdaha. Mučenje prestaje, a Azdah preuzima
nanovo ulogu suca. Nakon dugog razmišljanja o slučaju, Azdah presuđuje
u korist Gruše, te rastavlja Grušu i njezinog muža. Simon prihvaća Grušu i
Mihajla.
 
Zaključak:
Djelo ima sretan završetak, odnosno pozitivci pobjeđuju negativce.
Azdah je te noći nestao, ali je još dugo to vrijeme ostalo zapamćeno
u gruzijskom narodu kao vrijeme pravednog suđenja. Djelo zapravo
predstavlja dramu napisanu po likovima, daje dojam kazališta.
Djelo je ponuđeno zapravo iskrenom majčinskom ljubavi,
a poruka pisca je da nije važno što imaš i da ne mariš da li ćeš sve
to izgubiti, već je važno ono što njeguješ i za što će uslijediti borba
te strah prema gubitku.
zbirkalektira @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Franceco Petrarca, talijanski pjesnik i latinski pjesnik, rođen je 20.7.1304.
u Arezzu. Umro je 18. - 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin je
prognanoga firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje
papinsko sjedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.).
Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi
duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako sam
tvrdi, u plavokosu i crnooku ljepoticu Lauru i ostao joj zauvijek odan, pa i
nakon njezine smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u
slavu napisao je "Rasute rime". Njegova poznatija djela su Kanconijer,
Africa, Moja tajna.
 
XI
Lassare il velo o per sole o per ombra
 
Nosite, gospo tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.
 
Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet,
lice već viđah samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,
 
Kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati
 
taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.
 
Analiza:
Pjesnik primjećuje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarcu kada je
vidjela da ju on voli. Pjesnik je to prikazao tako da je rekao kako se je ona
veom sakrila. Tim veom je sakrila svoje oči koje pjesniku najdraže kod
Laure. Pjesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poput
sunca (svjetlost koja mu daje život, snagu...). Stilske figure koje se
pojavljuju su metafora i epitet.
 
 
Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abcd
3. kitica – abb
4. kitica – aab
- c iz 2. kitice se rimuje s b iz 3. kitice i a iz 4. kitice
 
XXXI
Questa anima gentil che si disparte
 
Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.
 
Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.
 
Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;
 
u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.
 
Analiza:
Petrarca shvaća da će Laura umrijeti prije nego što bi trebala. Pjesnik je
diči. Prikazuje ju kao svjetlost, što je i prije već činio pošto je svjetlost
često upotrebljavana za prikaz idola, moći, predmeta obožavanja i slično,
te govori kako će ta svjetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da će sva
ostala svjetla pasti u sjenu. Naravno to govori da će se desiti samo ako joj
bude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure koje
se pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.
 
Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abba
3. kitica – aba
4. kitica – aba
- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice
- b iz 3. kitice se rimuje sa a iz 4. kitice
 
 
 
 
XXXII
Quanto piu m’avvicino al giorno extremo
 
Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.
 
Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćemo biti:
 
s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši;
te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.
 
Analiza:
Pjesnik primjećuje da neće još dugo živjeti. Život svakog čovjeka je
prekratak. Vrijeme uvijek teče i niti na trenutak se ne zaustavlja pa tako
pjesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tješila. Petrarca shvaća da u
svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da ju nesmije
rasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje
tjelo, nestati svi osjećaji. Zadnju kiticu se može protumačiti na više
načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još prije smrti,
uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvjek oni drugi koje privlače krive
stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaju nakon
što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim
stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura
pojavljuje se kao i uvijek epitet.
 
Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abba
3. kitica – abc
4. kitica – abc
- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice
- c iz 3. kitice se rimuje s c iz 4. kitice
 
 
 
 
 
 
 
CCCXL
Dolce mio caro et precioso pegno
 
O slatki znače, milo moje blago,
što Raj te čuva, Narav mi te diže,
ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,
života moga potpora i snago?
 
Bar u snu tvojeg viđenja sam prije
dostojan bio; sad puštaš da patim
pomoći lišen: ta tko mi je krati?
A znam da srdžbe tamo gore nije:
 
zbog koje ovdje srca milostiva
stradanjem drugog katkada se slate,
te Amor svladan u svom carstvu biva.
 
Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,
i jedina mi možeš skončat jade,
prikazom svojom stišaj mi muke.
 
Analiza:
Laura je mrtva i raj je čuva. Pjesnik je tužan jer je više niti u snu ne vidi
kao prije pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju
nema srdžbe. Pjesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da
mu ona jedina može pomoći da ih se riješi ako mu se prikaže. Djelomično
je u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu se
prikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestane
prikazivati. On si sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je više
nema u ovom životu te krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura
se javlja epitet.
 
Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abca
3. kitica – aba
4. kitica – aba (iako nije prava jer se potpuno ista riječ pojavljuje)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
CCCLXI
Dicemi spesso il mio fidato speglio
 
Zrcalo vjerno govori mi moje,
duh trudan, koža izborana cijela
i oslabljena snaga, spretnost tijela:
Ostario si, očevidno to je.
 
Valja da Narav svi slušaju ljudi
jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.
Ko voda vatru što gasi u trenu,
tad se iz duga, mučna sna probudih:
 
i vidim da nam život leti bijedan
i da nam kob je samo jednom sklona;
i usred srca glas mi zvoni jedan
 
Od nje što lijepih lišena je spona,
al, živa, bila stvor je izvanredan,
te svim je slavu, mnim, uzela ona.
 
Analiza:
Pjesnik vidi svoj odraz u zrcalu i shvaća da je star i slab. Petrarca se
probudio i shvatio da život prolazi i da je bijedan, no još uvijek čuje u
svome srcu glas Laure te se prisjeća kako je bila "izvanredna". Stilske
figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.
 
Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abbc
3. kitica – aba
4. kitica – aba
- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice
- b iz 3. kitice se rimuje s a iz 4. kitice
 
Dojam o djelu:
Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pjesnikovog stava
prema Lauri. Nikako ju ne može preboliti što je pomalo iritantno, pogotovo
ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi no Petrarca ju voli
i nakon što umre i još uvijek ju veliča iako ga ona nikada nije voljela.
Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pjesnik pretjeruje s ljubavlju
prema Lauri. Iako bi neki mislili da to govorim jer se nisam zaljubio i
slično, to nije točno jer Petrarca, čak i nakon što mu je Laura pokazala da
nije zainteresirana za njega, ju je nastavio obožavati. Štoviše Laura do
kraja svog života nije promijenila mišljenje, kao i Petrarca.
 
zbirkalektira @ 20:09 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 6, 2009
Bilješke o piscu:
August Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemačkim
kraljevskim slastičarom, nije se slagao, a majka, slovačka Mađarica, mu je
umrla kad je imao osam godina. Pučku je školu završio u Zagrebu, jedan
razred gimnazije u Pečuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u
Zagrebu, Beču i Pragu. Iako je uvijek bio među najboljim učenicima nije
završio studije. August Šenoa je prvi u obitelji počeo pisati hrvatski svoje
prezime Schönoa.
 
Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane,
kritike i feljtone (Zagrebulje). Teme svojih djela uzimao je najčešće iz
hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela
posvetio je Zagrebu, u kojemu je rođen i gdje je živio do smrti. Šenoa je
prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene
slojeve - feudalce, građane, seljake. Zahvaljujući zanimljivosti tema,
privlačnosti sadržaja i likova te živom pripovjedačkom jeziku, doslovce je
stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku.
 
Oženio se Slavom Ištvanić i imao sina Milana. Kako bi se riješio
siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove.
Bio je umjetnički ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik,
gradski senator, državni činovnik i radio kao uređivač časopisa “Vijenca”.
 
Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine pomagao ljudima na ulici
dobio je upalu pluća od čega je i umro.
 
Njegova djela:
a) Romani: “Zlatarevo zlato” (1871. g.), “Čuvaj se senjske ruke”
                 (1876. g.), “Seljačka buna” (1878. g.), “Diogenes” (1878. g.)
                  i “Kletva” (1882. g.)
b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g.), “Prosjak Luka” (1879. g.),
                      “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”,
                      “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako
                       prošlo” (1876. g.)…
c) Povjestice: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Fratarska
                      oporuka”, “Kugina kuća”, “Kameni svatovi”, “Grobovi
                      Hrvata”…
d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”
 
 
 
 
Šenoino doba:
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g., kada završava ilirizam, do
Šenoine smrti 1881. g. naziva se protorealizam ili Šenoino doba. Od kraja
ilirizma počela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje
nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g.) kojim
Hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se
feudalno-kmetski odnosi čime plemići ostaju bez posjeda, a oslobođeni
seljaci su potpuno osiromašeni.
 
1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraća u Hrvatsku
parlamentarni život i nacionalno-političku aktivnost.        U Hrvatskoj počinju
djelovati političke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci
Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Rački i dr. Stranka prava traži
teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet Hrvatske. Njen je vođa Ante
Starčević, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu,
jugoslavenstvu i srpstvu.
 
Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj
kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, čine istu
državu. Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban
politički narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.
 
U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih
domoljuba, a u Istri započinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup
Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svećenike koji šire hrvatsku nacionalnu
svijest.
 
U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovački biskup Josip Juraj
Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i
Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveučilište i Kazalište.
 
Što se tiče književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog časopisa.
Tek 1852. Mirko Bogović, pripovjedač, pjesnik i dramatičar, pokreće
časopis Neven.
 
U tom razdoblju Ilirci se povlače iz književnog života, a novi književni
naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe ističu se i: Mirko
Bogović, Janko Jurković, Luka Botić, Adolf Veber Tkalčević, Josip Eugen
Tomić, Ante Starčević i Franjo Marković. A za razvoj dramske književnosti
i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.
 
 
 
 
 
 
 
 
Sadržaj:
Šenoa započinje priču o Martinovom mlinu uspoređujući ga kakav je
nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat
hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka između stabala trešnji i
šljiva. Bio je čist i bijel, a njegova su se dva kotača vrtila danonoćno.
A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela
krova i bez kotača kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voćke su
posječene, a vrt izrastao travom i koprivama.
 
Prije trideset godina na tom je području došao mršavi siromah, zvan
Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivača,
lonaca, bačvica i slame. Gospoda iz sela dodijelila mu komad zemlje da se
prehrani kako bolje zna. Martin je podigao daščaru, iščistio potok i
napravio nekakav mlin. Iščupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je
jedeći kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i
prodavanjem krumpira, povrća i drvenih žlica.
 
Jedne večeri ispred Martinova mlina pojavio se čovjek tražeći da ga primi
unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraćao se
sa sajma u Zagrebu gdje je prodao četrdeset svinja. Martin mu dopusti da
uđe, popi malo rakije i prenoći. No čim je ovaj utonuo u dubok san, Martin
ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kući i o
njemu se više nije znalo ništa.
 
Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon
tog vremena počeo je polagano popravljati svoju daščaru, kupio je nove
kotače, učvrstio tlo pod potokom, ogradio vrt, kupio kravu i svinju,
prestao prodavati žlice i mreže, te se oblačio čisto. Ljudi su mu se divili
misleći da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio
nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao početi graditi novi, zidani
mlin, Martin je iskopao Kranjčeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin
pokraj mlina i malen dućan i krčmu.
 
Martinu je trebala bilježnikova pomoć protiv seljaka, a tu je dužnost
obavljao bilježnik Ugrinović:
 
Citat: (str. 440)
“Ugrinović zalazio često u Martinovu kuću da pije i jede i da se dogovori o
 poslovima. Martin je toga čovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al
 ga je trpio, davao mu badava jela i pića i uzajmljivao mu novaca na
 zadužnice. Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i
 nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga
 poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.”
 
Na savjet bilježnika Ugrinovića, Martin se oženi bogatom udovicom koju
su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka:
 
 
Citat: (str. 443)
“Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladića. Dok je malen bio,
 hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga
 mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup,
 razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki čas letio od
 Jankove ruke kamen u čiju glavu i čiji prozor, svaki čas podavio Janko
 čiju kokoš ili ustrijelio iz male puške čijega psa. A kad je tek Janko lupio
 od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji
 smijali vičuć: - Gle, gle! To će biti junak!”
 
Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su
živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina,
rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovića. Sprijateljio se sa
Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te
od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi
na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad ne bi uspijevali vratiti
dug Martin bi im oduzeo posjede.
 
Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile
godine tako je rastao i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je
vlastitog učitelja koj ga nije mučio učenjem, jer ga je i onako Martin dobro
plaćao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u
trgovini. No Janko se rađe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od
grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:
 
Citat: (str. 444)
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli
 silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na
 čelo.”
 
Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio
Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da će prodati Martinov
mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to
ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i
bacio se kroz prozor.
 
Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je
Martin krao. Sljedećeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa,
mrtva čovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:
 
Citat: (str. 445)
“Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o čovjeku nesretnu:
 - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo!”
 
 
 
 
 
Analiza likova:
Martin
Plavokosi čovjek, sivih očiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na račun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.
 
Citat: (str. 436)
“Martin bijaše mrk, čudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se
 nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo s njim nikad
 pogađanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukčije pokupio robu pa
 otišao, ni da je komu rekao zbogom.”
 
Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika
popustljivost prema sinu uništila.
 
Kranjac
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih četrdeset
svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto na sud radi baštine, kad
ga je spriječila jaka bura. Martin ga je primio u svoju daščaru i ubio ga
dok je spavao:
 
Citat: (str. 436)
“Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog čovjeka – seljaka
 Kranjca pod malim klobukom, u visokih        čizmah, koji je jurio i jurio boreći
 se s burom.”
 
Ugrinović
Martinov bilježnik.
 
Citat: (str. 440)
“Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinović, čovjek crne
 kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom.”
 
Obavljao je i prljave poslove za piće i hranu:
 
Citat: (str. 440)
“Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne,
 proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja,
 robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.”
 
Janko
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.
 
Citat: (str. 443)
“Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko
 dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav,
 dosta tup, razmažen.”
 
Nije mario učiti i raditi, jer mu je otac davao novac:
 
Citat: (str. 444)
“Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je
 došlo na latinsku i grčku, ostadoše Jankova kola u blatu, i očev zlatni
 kolomaz ne bijaše od pomoći. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne
 znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar.
 Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio.
 Janko nosio se fino kao gospodčić, častio prijatelje. Martin je platio. Janko
 se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muči, neka mu je i malo
 zabave. Martin je platio.“
 
Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov račun. Njegova
je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.
 
Zaključak:
Pripovijetka je stvorena kao jednostavna priča o siromahu koji je stvorio
svoje bogatstvo na račun drugih ljudi, obogaćenom opisima tadašnjih
vremena i navika ljudi:
 
Citat: (str. 441)
“Iza nekoliko godina dođe njemačka vlada u našu zemlju, i sve da bude po
 njemačku. Bila su to zla vremena, jer šta će nijemština čovjeku koga je
 bog stvorio Hrvatom? Zašto čovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik,
 svoje običaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci
 postali svoji na svojem.”
 
Citat: (str. 442)
“Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoće oni
 prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova
 zemlja kao da nije naša. Bože moj! Kad pomislim kako smo godine 1848.
 lijepo sanjali, a sada?”
 
Šenoa je privukao čitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:
 
Citat: (str. 444)
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli
 silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na
 čelo.”
 
Citat: (str. 443)
“A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca
 po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: - Gle, gle! To će biti junak!”
zbirkalektira @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Bilješke o piscu:
Grigor Vitez je hrvatski pjesnik 20. stoljeća. Rođen je 1911. godine u Kosovcu u Slavoniji. Osim poezije i proze objavio je u časopisima niz članaka s područja književnosti. Preveo je i neke knjige ruskih i slovenskih pisaca. 1963. g. dobio je nagradu i zlatnu plaketu "Mlado pokolenje".
Umro je 1966. u Zagrebu. Najpoznatija djela su mu: Kad bi drveće hodalo, Sto vukova, Jednog jutra u gaju i Vesele zamke.
 
Teme:
Teme pjesama su sve što nas okružuje: životinje, djeca, priroda, ljudi
cijeloga svijeta, cvijeće, svemir, more, planine,boje...
 
Najsmješnija i najozbiljnija pjesma:
Najsmješnija pjesma mi je "A zašto ne bi..." u kojoj pisac opisuje jednog dječaka koji rado izmišlja i smišlja. On bi htio da na drveću usred šume rastu lopte od gume, zašto se ne bi uzgajale takve krave koje same sir i maslac prave i zašto se ne bi napravila sprava za znanje koja se ukopča noću i prenosi znanje u glavu.
 
Najozbiljnija pjesma mi je "Što mi se tužio hrast". U toj pjesmi hrast govori o sebi: "Kad mi ljudi dođu blizu, kao da me pogledima grizu. "Žele od njega napraviti krevet, ormar ili prozor, a on bi volio u šumi šumiti,
hladovina biti, vjeverice kriti i ljuljati ptice i gnijezda, i noću brojati jata zvijezda. Hrast sam osjeća da mu dolazi kraj jer u daljini čuje sjekire i pile, a on bi želio živjeti i koristan u šumi biti.
 
Interpretacija triju pjesama:
Tri najljepše pjesme su mi: "Dohvati mi tata mjesec", "Tiha, tiha pjesma" i "Maksimir".
 
U pjesmi "Dohvati mi tata mjesec" sin traži da mu tata dohvati mjesec da i njemu malo sja i da ga dotakne rukom. Tata mu odgovara da mjesec mora na nebu sjati i ne smije se skidati, da mora kod zvijezda biti i put zvijezdama svijetliti. Mjesec mora sjati da ptičice mogu spavati, zec večerati, a mjesec će od srebrnih niti san isplesti pa da spavaš i ti. Tema te pjesme je želja sina da mu tata dohvati mjesec. Motiv ove pjesme je mjesec. U pjesmi je mjesec prikazan kao svemirsko tijelo bez kojeg ne bi mogli živjeti ni ljudi, ni životinje.
 
 
 
U pjesmi "Maksimir" opisan je život i karakteristike pojedinih životinja. Na vrlo smiješan način opisani su likovi majmuna: "Mi majmuni na vas ličimo jer čovjek je katkad našeg roda samo što na stražnjim nogama hoda. "Mudroj liji u ovoj žici ne daju prići čak ni ptići, kad vidi lastu zazubice joj rastu, a od koke i pure samo joj sline cure. I ostale životinje su opisane vrlo realno kao u prirodi, stihovi se rimuju, a sve je napisano vrlo smiješno. Tema te pjesme je život životinja u Maksimiru. Pjesma mi se sviđa jer na poseban način opisuje životinje koje sam vidjela u Maksimiru.
 
U pjesmi "Tiha, tiha pjesma" prekrasnim riječima su opisane životinje,
cvijeće, šume, polje i njiva kako snivaju, šumore i spavaju. To rade u bojama i u skladu s prirodom i mjestom gdje žive: "Raznobojne snove sniva cvijeće, šuma, polje, njiva. "Tema te pjesme su tihi snovi cvijeća,
šuma, polja i njiva. U pjesmi je opisano kako priroda spava na tih i miran način.
 
Stilska izražajna sredstva:
Usporedbe: Potok je kao šuma zelen.
                 Potok je kao nebo plav. ("Kakve je boje potok?")
 
Epiteti: Na vrancu konja vijorna repa.
           Malene, mekane, vunene lopte. ("Kvočka vodi svoju djecu u
                                                            šetnju")
 
Personifikacije: Kad bi drveće hodalo ("Kad bi drveće hodalo")
                       Ovako govori kvočka mama ("Kvočka vodi svoju djecu u
                                                                   šetnju")
 
Dojam o djelu:
Čitajući ovu zbirku pjesama svaka pjesma mi se svidjela, bila duga ili tek napisana u nekoliko stihova. Pjesme su napisane riječima koje su razumljive i najmanjoj djeci, a svojim sadržajem sviđaju se mladima i starima. U pjesmama ima puno riječi koje se rimuju i rečenica koje se ponavljaju i to kad pisac želi nešto posebno istaknuti. U pjesmama ima puno epiteta, usporedbi, vizualnih slika, akustičnih slika i personifikacije.
 
zbirkalektira @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Bilješke o piscu:
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 1809. u Soročincima,
Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine
1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik,
jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836.
godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836.
do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi
dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu
darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju
daljni Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, odriče se ranijeg rada,
spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi
Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i
negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi
tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična
pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao
zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama",
smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina
vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su
dobroćudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim
pripovijestima iz ukrajinskog života „Večeri na majuru kraj Dikanjke“
dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je
knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je
o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim
zakonima Zaporožaca. U pripovijestima „Starinski posjednici“ i „Pripovijest
o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ Gogolj
pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i
bezbojan svijet u kojem se ništa ne događa. U Petrogradskim
pripovijestima, Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj
pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali
sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost
činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske
prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono
što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz
"pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja,
u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov
putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkim
ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za
novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im
se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je
stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost,
sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov,
Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.)
Sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš
moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje
strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je
pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s
ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga
nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma
neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale
na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je
dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih
činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s
prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i
prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u
svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u
svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane
redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često
bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna
studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po
leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu
od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću
uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on
uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo
često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno
popraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič
mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te da
samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je
odbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava
raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da
je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču
u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda.
Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmah
se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba
sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno
mora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bio
novac. Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da neće
piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako bi
uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u
trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu
kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj
kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi činovnici su
odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nove
kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj
situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati
proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod
kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što
može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno
ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući
da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i
otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice
odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i
oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko
minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio
je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika.
Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je
baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak
nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije
htjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao. Na povratku kući puhao
je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan
da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi
lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše
ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate
kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i
otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla
u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s
likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći
oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni
čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica
sasvim odgovarala.
 
Analiza likova:
Akakije Akakijevič
Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je
bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili
tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u
svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan
upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima
jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je
slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg
čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo
lukav, vesele ga vrlo male sitnice.
 
Petrovič
Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju
čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničku
uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga
rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je
Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj je
on situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije
moguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke.
 
Važna osoba (general)
On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je
prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je
dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog
kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s
ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek
sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao
među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim
drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije
što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo
ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u
neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek
zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da neće
to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijed
takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom,
nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke
zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.
 
Dojam o djelu:
Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće.
Naime, neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što
su željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica.
Djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje.
zbirkalektira @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 0
Vrsta djela:
Psihološki roman
Mjesto radnje:
Radnja se odvija u malom ribarskom naselju, lječilištu Tamanj.
Vrijeme radnje:
Radnja se vjerojatno odvija u 18. stoljeću.
Struktura djela:
Predgovor i pet pripovijedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina.
Kratki sadržaj:
Djelo započonje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne
generacije.
 
        “Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije
portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja,
poroke razvijene u punoj mjeri.”
Prvi dio je Bela. Pisac putuje i sretne Maksima Maksimoviča. On počinje
opisivatri Pečorina.
 
        “Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu
vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u
lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj
sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio.”
 
Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice.
Ona se zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu,
svoj besmisao. Bela nesretno umire, Pečorin biva premješten.
Drugi dio se zove Maksim Maksimovič. Maksim Maksimovič i Pečorin se
susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Makimoviča.
Započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru autor iznosi zašto je
uopće napisan.
        “Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga
koji je tako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke.
Povijest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija
i zanimljivija ood povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest duše
plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je
pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje.”
Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti
odnosno drugi Kneginjica Meri.
Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu. Pojavljuje se Pečorinova stara ljubav
- Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju
 dušu:
 
        “Eto, takva je moja sudbina od malih nogu! Snažno sam osjećao i
dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao
zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao
sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam
zavidan… Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više
bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je
polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije
zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica.”
 
Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije, ali Pečorin shvaća to
tek u trenutku kad je gubi.
Posljednji dio je Fatalist. U ovom djelu Pečorin razmišlja o svome životu.
Analiza likova:
Pečorin
Suvišan čovjek, zasićen životom i užicima, ne može se smiriti i voljeti,
bježi od svega i od sebe samog, ne preza ni pred čim, ima i trenutaka
iskrenosti, no to ne utječe na njega. 
Bela
Kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne
obazire, boli ju Pečorinov odnos prema njoj.
Maksim Maksimovič
Stari kapetan, jako voli Pečorina ali je njime ostao razočaran kad ga
Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
Vera
Jedina Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije,
shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.
Kneginjica Meri
Mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena,
ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.
 
zbirkalektira @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 0
Mjesto radnje:
Selo Gornji na rubu Duvanjskog polja, na obronku planine Midene,
visoki vrhovi Ljubuše i Vran-planine, Duvno, Sinj, livada Jabuka,
obronci Čvrsnice i Vrana (planine).
Vrijeme radnje:
Tridesete godine sedamnaestog stoljeća
Tema:
Hrabri podvizi hajduka
Ideja:
Nikad ne vjeruj ljudima koji su te nekada napustili i iznevjerili
Likovi:
Mijat Tomić, Marijan, Vid Žeravica, Toma Tomić, Džaferbeg, Kata, Sava,
Crni Arapin, Arapin.
Kratki sadržaj:
Mijat Tomić je i kao mali bio jako hrabar. Vuka je skoro rastrgao vlastitim
rukama. Ljudi nisu vjerovali u njegovo junaštvo, ali su se u idućih
tridesetak godina u to uvjerili. Crni Arapin je bio opaki razbojnik: nitko mu
ni ime nije znao, svi su ga se ljudi bojali i bio je jako okrutan. Jednog je
dana izazvao Džaferbega Kopčića na dvoboj. Džaferbeg ga se bojao i nije
se htio s njim boriti jer bi bio poražen. Uto ga je spasio Mijat Tomić,
njegov vjerni sluga. Sjeo je na konja te pohitao prema Crnom Arapinu.
U dvoboju je bilo očito tko će pobijediti. Mijat mu je zabio mač u rebra te
ga odmah usmrtio. Arapinovi vojnici su odmah pobjegli. Kao nagradu je
dobio veliku livadu Jabuku. Tamo je sa prijateljima naišao na neke ljude
koji su kosili njegovu zemlju. Ubio je njihovog vođu i nije ih kaznio jer su
samo slušali naredbe koje su im bile zadane. Kako bi preživjeli zimu,
trebalo im je nešto novca. Svi su se složili da će pljačkati samo one ljude
koji su pljačkali, lihvarili ili na druge načine štetili građanstvu. Prvi cilj je
bila bogata karavana Muje Baledžije. Tu su oslobodili jednog roba i goniča
koji je, kao i rob, bio zahvalan Mijatu i njegovoj družini na spašenu životu
te postao član hajduka. Čim su podijelili bogati plijen, svi su otišli svojim
kućama. U proljeće su se opet sastali i nastavili svoj posao. Cijela Bosna i
Hercegovina je znala za Mijata Tomića i za njegove podhvate, pa i
ubojstva. Ovog puta su opljačkali Hasanbegove dvore dok on nije bio u
njima. Straža nije bila velika pa su je lako svladali i odnijeli svakakva
blaga iz nje. Tako su prolazile godine njihovoga hajdukovanja. Napadali su
karavane, karaule, dvorove. Jednog proljeća dva se čovjeka iz njegove
družine nisu vratila sa zimovanja. Jedan se već obogatio i odustao od
hajduka, a drugoga je ubio njegov prijatelj. Jedne večeri došao je paša od
Zvornika kod seoskog kneza. Mijat i hajduci su se prerušili u djevojke te
ubili pašu. Jednog dana mu je došla jedna čudna poruka od Ilije, čovjeka
koji je postao bogat te se odvojio od hajduka. Rekao je da mu se rodio još
jedan sin i da mu dođe na krštenje te da mu bude kum. Marijan ga je
sprečavao i govorio mu da ne ide kod njega jer bi mu mogao i prirediti
nekakvo neugodno iznenađenje. On je ipak odlučio otići ali tako da ga
nitko ne vidi. Tako se jednog dana iskrao iz planine i otišao u Doljane k
njemu. Bio je jako gostoljubiv, zapravo sumnjivo gostoljubiv. Ipak je
trebao poslušati malog Marijana. Čim je prekoračio prag njegove kuće,
dva spretna čovjeka s puškama su ga tako precizno pogodila u srce i u
čelo da je ostao na mjestu mrtav. To su bili Arapin i Sava. Čim je mali
Marijan vidio da ga nema i kad se sjetio koji je dan, odmah je otišao u
Doljane. Svi hajduci su se uputili u Doljane. Pronašli su ubojice te ih
zavezali i stavili im neke krpe u usta. Stavili su ih na tavan Ilijine kuće te
ju zapalili. Mijatovo tijelo su pokopali u predjelu Strmac, a mali Marijan, vođa hajduka je otišao duboko u šumu i pjevao Mijatovu najdražu pjesmu.
Analiza likova:
Mijat Tomić
Osvetoljubiv, domišljat, rodoljuban, radoznao, bistar, izdržljiv, snažan, neustrašiv, promišljen, odlučan, oprezan, pametan, hrabar, lukav.
Marijan
Mijatov bratić, rodoljuban kao Mijat, dobro podnosi bolove, ponosit,
druželjubiv, voli se smijati, vješt, snažan, ozbiljno shvaća naredbe,
snalažljiv, oprezan, ubija zle razbojnike, lukav, bistar, u svemu prati i
slijedi Mijata, postao vođa hajduka kada je umro Mijat, stasit.
zbirkalektira @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Bilješke o piscu:
Marko Marulić, potomak starinske splitske patricijske porodice, rodio se u
Splitu 18. kolovoza 1450. Otac mu se zvao Nikola i sa Dobricom Alberti
je imao šestoro sinova. Prvu školu Marko Marulić završio je u Splitu, a
kasnije je otišao u Padovu, gdje mu je uz druge bio učitelj glasoviti
Picentini. Životopisac Franjo Natali, vršnjak Markov, kaže da je bio čudan,
poslušan i vrlo prijateljski mladić, pa da su ga poštovali svi koji su ga
poznali. Preminuo je 5. siječnja 1524. u Splitu, a bio je zakopan u crkvi
svetog Frana “izvan zidina” (“extra muros”). Marulić je učenik
padovanskog sveučilišta, pa po tome i talijanskog preporoda, kojemu je u
ono doba Padova bila čvrsto utočište. Njegov način pisanja i oštroumnost
uzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada, i upravo zbog toga u to
doba Toma Niger kaže da je najslavniji među učenim ljudima. Pisao je na
hrvatskom i na latinskom jeziku. Njegova najznačajnija djela su:
Epski spjev: “Istoria svete udovice”, Judita (1521.), Pjesme (1569.), a na latinskome: “De institutione bene vivendi” (1506.) 
O djelu:
Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja (Prvo libro, Drugo libro, Treto libro, Četvrto libro, Peto libro, Šesto libro). Judita je bila
napisana “od rojen’ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća i pet sat
na dvadeset i dva dni misca aprila u Splitu gradu”. Marulić je ovdje
obradio poznatu biblijsku priču tako tako da je 16 glava starozavjetne
priče pripovijedio u šest knjiga, i to, kako sam kaže u posveti “Poštovanomu u Isukrstu popu i primanciru splitskomu, gospodinu donu
Dujmu Balistriću, kumu svomu da ju stumači našim jezikom, neka ju budu
razumiti i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke.” Kako se radi o
epskoj pjesmi biblijske građe nameće se po sebi pomisao da je pred
Marulićem u naš jezik pokušati protumačiti biblijsku povijest ali ne na isti
način kao Marulić, jer u Marulićevoj “Juditi” nema ukrasnih epiteta kojima
obiluje narodna epika. Iako Judita ne daje literarnog uživanja, zanimljiva
je već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jer
nije slučajno što je Marulić odabrao baš Juditinu povijest da je obradi.
Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade štiva i onima, koji
đačke knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajući žalosno stanje
svoje domovine, koju su tuđinci bili pokrili. On narodu izvodi primjer
Judite, da vidi što može pouzdanje u Boga i vječnu pravdu. To je temeljna
ideja Markove pjesme. Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao za
narod, da ga osokoli u mukotrpnoj borbi s “istočnim zmajem” - Turcima.
Prvo libro
U prvom pjevanju Marulić opisuje babilonskog vladara Nabukodonosora
(koji je osvojio Siriju i Palestinu), te način na koji ubija Arfaksata. Pjesnik
opisuje i njegovu želju da zavlada svjetom te šalje svog vojskovođu
Oloferna da zauzme što više zemaljE. 
Drugo libro
U drugom pjevanju Marulić opisuje ratne pohode Oloferna te naposljetku
njegov dolazak u Izrael. Pjesnik opisuje i strah tih domaćih ljudi, njihove
molitve Bogu da im pomogne (da ih spasi).
Treto libro
U trećem pjevanju Marulić opisuje Oloferna koji je opkolio Betuliu,
zatvorio dotok vode u grad i sve zdence (tako da bi se Židovi što prije
predali). Potom su se vođe grada htjele predati ali Ozija (gradski knez)
moli Židove da se strpe još pet dana u čekanju božje pomoći.
Četvrto libro
U četvrtom pjevanju pisac opisuje Juditu koja se moli Bogu i koja zatim
iste noći odlazi iz grada sa svojom robinjom Abrom. Potom joj Bog još
daruje posebnu ljepotu kojom ona osvaja strašnog vojskovođu Oloferna.
Peto libro
U petom pjevanju pjesnik opisuje kako Olofern poziva Juditu na večeru
u njegov šator. Kada je nakon četvrtog dana pijani Olofern zaspao,
Judita mu se približi i odreza glavu. Potom je Olefernovu glavu postavila
na gradske zidine, da je vide njegovi podanici. Kad su njegovi podanici
vidjeli glavu, odmah su se razbježali, a one koji su ostali rastjerali su sami
građani.
Šesto libro
U šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaska
Olofernove voiske. Opisuje i dolazak pape Elijakima sa svojim papovima
koji su došli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te se
potom vraća kući. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog muža
Manasesa nije više vjenčala, a nakon njezine smrti narod ju je žalio
sedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova.
 
 
zbirkalektira @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA
Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak rođen je u Senju 1859. godine. Osnovnu školu završio
je u rodnom gradu, a gimnaziju je polazio u Senju i Gospiću. U Zagrebu je
završio učiteljsku školu i potom radi kao učitelj u Senju. Nakon pet godina
rada upisuje Muzičku akademiju u Pragu, a po završetku studija dolazi u
Zagreb gdje se zapošljava kao učitelj glazbe na Učiteljskoj školi.
Od slabe učiteljske plaće teško živi i prehranjuje mnogobrojnu obitelj.
Razbolijeva se od tada neizlječive tuberkuloze i umire u Zagrebu 1905.
godine.
Mjesto radnje:
Grad Zagreb, pretežno njegov najsiromašniji dio u koji su se naseljavale
pridošlice iz čitave Hrvatske.
Vrijeme radnje:
Kraj XIX. stoljeća
Tema:
Težak život i bijeda pilara, koji rade teške fizičke poslove u svakodnevnoj
borbi za golo preživljavanje.
Pouka:
Ma kako teška bila borba za preživljavanje čovjek mora smoći snage da se
odupre porocima kao što su alkohol, a u današnje vrijeme i droga. Samo
jaki i čvrsti mogu smoći snage i znanja da sebi i svojoj obitelji osiguraju
bolji život i izbjegnu srljanje u nasilje i zločin.
Kratki sadržaj:
Mika je siromašan pilar koji sa svojim prijateljem Jankićem pili i cijepa
drva ljudima za zimu. Posao je nestalan i često nemaju ni groša. Hvataju
se svakakvih poslova u borbi za preživljavanje. Nažalost, novac često
potroše pijući u krčmi i dolaze kući pijani bez prebijene pare. U takvom
stanju, ne znajući što radi, Mika je premlatio svoju mezimicu Evicu i ona
od posljedica batina umire. Očajan je i luta uokola nemajući snage da se
vrati kući. Spašava ga žena koja je ispričala liječniku da je Evica pala sa
stepenica noseći drva.
Iz razgovora Mike i Jankića spoznaje se sva bijeda i siromaštvo ljudi koji
su živjeli u novonastalim gradskim četvrtima, bez struje, vode i
kanalizacije, ljudi koji su živjeli na rubu egzistencije, ljudi koji su u svom
beznađu i očaju upadali u pakao alkoholizma, nasilja, a nerijetko i zločina.
Analiza likova:
Mika
On je pilar koji ljudima pili i cijepa drva za zimu. Posao je kratkotrajan
i slabo plaćen, pa je stalno u potrazi za novim poslovima u borbi za
preživljavanje. Radi težak i naporan fizički posao, a ugodu traži u piću,
pa često dolazi kući u pijanom stanju. U duši je nježan čovjek koji voli
svoju obitelj samo što svoje osjećaje teško iskazuje. Bijeda i alkoholizam
dovesti će Miku do ubojstva vlastite kćeri.
Jankić
Čovjek koji je posve sličan Miki. Ima brojnu obitelj i teško je uspijeva
prehraniti. Radi zajedno sa Mikom i jedan drugome povjeravaju svoje
osjećaje. Kroz njihove dijaloge spoznajemo svu bijedu najsiromašnijeg
sloja ljudi iz velegradskog predgrađa.

DRUGA VERZIJA
Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak rođen je 1859. god. u Senju. Gimnaziju je pohađao u Senju i Gospiću. U Učiteljsku školu je išao u u Zagrebu. Kasnije je nastavio muzičke studije u Pragu. Službovao je kao profesof muzike na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Vjenceslav Novak je jedan od prvih pisaca u Hrvatskoj književnosti koji je u svojim djelima počeo slikati probleme društvenih nepravdi i nevolja koje su pogađle mali svijet seljačke sirotinje,
siromašnih otoka i intelektualaca koje opisuje s dubokim suosječanjem. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Romani su mu: “Pod Nehajem”m “Poslijednji Stipančić”, “Dva svijeta”, “Zapreke”, “Pavao segata” i “Tito Dorčić”. Važnije pripovjetke su mu: “Podgorske pripovjetke”, “U Glib”, “Majstor Adam”, “Iz velegradskog podzemlja” i dr. Vjenceslav Novak umro je 1905. g. u Zagrebu.
Tema: Težina života u siromašnoj obitelji.
Osnovna misao: Neke loše navike mogu nam promijeniti život.
Kratki sadržaj:
Padao je snijeg i bilo je hladno, a neki je čovjek sjedio nepomično na klupi
na Iličkom trgu. Gledao je Mika jednog pijanog Slovaka. Slovak je par
puta pao potrbuške i nije se mogao dići pa je trebao pomoć stražara da bi
otišao kući. Zamišljeno gledajući, Mika se sjetio onog što je doživio zbog
pijanstva. Mika i Jankić su ispilili i nacijepali jednom čovjeku drva i dobili
za to 5 kruna. Odmah su otišli u gostionicu i popili dvije litre, pa zatim, tri,
 četiri. Tada je Mika pomislio da bi mogli poći kući, ali Jankić je još želio
piti. No kada su ispili još pola litre, ali ni to nije bilo dovoljno pa su pili i
pili… U razgovoru uz piće Mika je hvalio svoju djevojčicu Evicu. Na poziv
stražara krčma se ispraznila, a Mika i Jankić su pošli kući. Mika je putem
razmišljao što će li mu žena reći. Dali će ga psovati?! Skupio je hrabrosti i
ušao u kuću. Kako je zamislio tako je i bilo. Žena ga je psovala, a on
onako pijan uhvatio Evicu i pretuče je. Žena istrgne Evicu iz ruku pijanog
muža, a on padne na krevet i zaspe. Ujutro kada se probudio, žena mu je
rekla da je pretukao Evicu. Mika bez ženinog saznanja ode u Evičinu sobu.
Evici je iz usta neprestano curila krv i nije mogla jesti i piti. Mika je sijeo
pokraj nje i počeo joj tepati, te joj darovao kutiju sa slatkišima. Sutradan
je Mika otišao na posao i nije se želio vratiti kući i čuti što je Evici rekao
liječnik. Hodao je ulicama i susreo svoga sina koji mu je rekao da je Evici
vrlo loše. Kada se smračilo, žena je krenula tražiti Miku. Vidjela ga je kako
šeće te je otišla do njega i tužno mu izjavila: “Preminula je”. Mika je
stajao nepomično. Žena ga je pozivala u kuću uvjeravajući ga da nije on
kriv jer je bio pijan. Vrativši se kući nije više bilo isto. Nije bilo djevojčice
Evice i tek je tada shvatio da pijanstvo nije bilo toga vrijedno.
Analiza likova:
Mika
Psihološke osobine:
Mika je prosječan radnik niže klase. Imao je vrlo nisku plaću kojom je
jedva mogao nahraniti obitelj. On je na svijetu najviše volio dvije stvari:
svoju malu kćer Evicu i alkohol. Evica mu je bila jedini razlog zbog kojega
je uopće živio i kojoj se svake večeri vraćao. S pićem je pokušavao
zaboraviti svoj mizeran život. On se tako, nakon noći pijančenja,
vraćao u taj mali podrum i puštao piću da govori umjesto njega.
Bio je zaslijepljen pićem koje je njime upravljalo. Tukao je sinove i ženu,
sve dok nije digao ruku na pogrešnu žrtvu - na malu Evicu. Tek je njezina
tragična smrt navela Miku da spozna kako je okrutan i surov čovjek.
Tek uz pomoć svoje žene Mika se sjeti da ne postoji samo mala Evica,
već da ima još dva sina koji su svaki dan u skrbi za njega i nije im
svejedno.
Fizičke osobine:
„Usprkos snijegu i studenoj vlazi sjedi neki čovjek nepomično na klupi na
 Iličkom trgu. Crte na mršavom licu ne dadu se jasno razabrati u mraku.
 Po grubom, na sve strane iskrpanom odijelu vidi se da čovjek pripada
 radničkom staležu. Na kapi, po ramenima i u naborima odijela naslagao
 mu se snijeg, ali on ne mari.“
Lucija
Lucija je bila Mikina žena. Bila je dobra i osjećajna. Voljela je svoju djecu i
muža. Znala je da je volio Evicu više od svega i da kada se vrati navečer
pijan to nije on, i oprostila mu je ono što je učinio svojoj kćerki. Također
je znala da je on vrlo brižan otac, ali da se boji osjećati pokorno i
poslušno. Tješila je Miku koliko god je mogla i njen glas je bio pun ljubavi
i razumijevanja. Ljubav između njih dvoje i cijele obitelji pomogla im je da
krenu dalje živjeti usprkos toj nesreći.
Evica
Evica je bila mala slabašna djevojčica. Usprkos tome svi su je voljeli. Bila
je pametna i dobra. Uvijek bi znala da će, kad je tata pijan, dobiti slatkiše
ili tako nešto. Pošto je bila slabašna i imala probleme jednostavno nije
mogla preživjeti očeve batine. I na kraju je, ni kriva ni dužna, u jadu i
bijedi, izgubila svoj život.
Dojam o djelu:
Djelo me jako dojmilo. Mnogi ljudi su na ovaj način izgubili svoje najmilije.
Djelo je poučno i zanimljivo, a iako je vrlo kratko, govori nam kako samo
jedan trenutak može promijeniti cijeli život.
 
zbirkalektira @ 16:54 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, prosinac 5, 2009
Bilješke o piscu:
Ivan Cankar se rodio 10. svibnja 1876. g. u Vrhniki, pokraj Ljubljane.
Srednju školu je završio u Ljubljani, a zatim je otišao u Beč da uči tehniku.
Studije nije završio, ostao je književnik i živio od književnog rada.
U domovinu se vratio 1909. g. Za dvadeset godina rada napisao je
tridesetak knjiga objavljujući pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje i
kritike. Za poznavanje Ivana Cankara najvažnija je njegova proza.
Najpoznatije pripovijetke su mu: “Vinjete”, “Knjiga za lakomisne ljude”,
“Kuća Marije pomoćnice”, “Sluga Jernej i njegovo pravo”, “Grešnik
Lenart”, “Moj život” i “Slike iz snova”. Cankar je napisao i tri romana:
“Tuđinci”, “Na klancu” i “Martin Kačur”. Cankar je u svojim djelima
prikazivao ljude u borbi za malo sreće u životu povezivajući njihovu
sudbinu u snažnu cijeline. Posebno poglavlje u djelu Ivana Cankara je
sjećanje na djetinjstvo. Uz likove dijece svuda je i lik majke. Ivan Cankar
umro je 11. prosinca 1918. g.
Šalica kave
Tema: Ljubav prema majci
Osnovna misao: Treba biti dobar i obazriv prema onima koje volimo
Likovi: Ivan, majka
Sadržaj:
Ivan je došao kući i ostao tri tjedna. Bio je potišten i zlovoljan. Prve je
noći spavao u komorici. Kada bi se probudio vidio bi majku koja je
zabrinuta sjedila za stolom i jecala, kasnije se preselio nad krov, na
sijeno. Tu je pisao svoje prve ljubavne priče. Jednom je poželio popiti crnu
kavu. Znao je da u kući nema ni kruha, a kamoli kave. Majka ga je samo
pogledala i nije ništa odgovorila. Ivan se vratio u potkrovlje i nastavio s
pisanjem. Čuo je tihe korake. Kroz vrata je ušla majka noseći šalicu kave.
Bila je sretna, a Ivan joj je grubo odgovorio da mu kava sada ne treba.
Majka se ražalostila i otišla. Ivanu je bilo neugodno i žao, ali je bilo
prekasno za ljubaznu riječ.
Lisac
Tema: Dječakova ljubav pema liscu kojega drži zatvorenog iako zna da bi
           trebao živjeti slobodan u prirodi
Osnovna misao: Treba voljeti životinje i omogućiti im normalan život
Likovi: Dječak, lisac
Sadržaj:
Dječak je imao mladog lisca koji je živio privezan samo nekoliko dana.
Kada je jednog jutra došao da ga vidi lisac je bio mrtav. Rekli su da se to
slučajno dogodilo, ali dječak je bio siguran da je životinja sama sebi
oduzela život. Uskoro je dobio drugog lisca. Dječak ga je hranio i pazio, ali
se lisac sve čudnije ponašao. Jednog jutra primjetili su da nema najljepše
kokoši. Drugi su put vidjeli kako pokušava uzeti kunića. Da ne bi napadao
životinje premješten je na usamljenije mjesto. Poslije nekoliko dana
diječak je otišao do kuće. Kada se vratio lisca više nije bilo, žene su ga
ubile jer je krao piliće. A ručali su tada pečene piliće.
Suhe kruškeTema: Krađa krušaka iz ormara
Osnovna misao: Ne smije se krasti i misliti samo na sebe
Lica: Lina, Janez, Majka
 
Sadržaj:
Majka je košaricu suhih krušaka čuvala u ormaru da bi ih podijelila djeci nekom
posebnom prigodom. Janez i Lina nisu mogli dočekati taj dan. Na nagovor
sestre Line Janez je otkinuo dasku na ormaru i dočepao se krušaka. Kada je
napunio pune džepove otišli su iza kuće da ih pojedu. Činili su to nekoliko puta,
a osjećaj krivice se potpuno izgubio. Jedne nedjelje majka je otvorila ormar i
ugledala praznu košaricu. Svi su začuđeno gledali u majku koja je tražila krivca.
Progovorila je Lina i prstom pokazala na Janeza. Dok je Janez objašnjavao kako
je to učinio majka je sjela na klupu i zaplakala. Janezu je bilo žao, ali ništa nije
mogao učiniti.
zbirkalektira @ 23:59 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA
O djelu:
Ilijada je karakterističan ep, pjesma dulje pripovijesti u stihovima, u kojoj
se govori o nekoj temi važnoj za zajednicu. Obuhvaća sva sveopća pitanja
i probleme vremena iz kojeg potječe: religiju, socijalne probleme, da li je
čovijek smrtan ili nije itd. Ilijada je pisana u karakterističkom heksametru
(stih od šest stopa: 5 daktila i 1 spondej ili trohej). Heksametar kao
relativno dugački stih bio je prikladan za opsežno i ravnomjerno
pripovijedanje. Sastoji se od 24 ravnomjerna pjevanja. Homer je
slikovitost ostvario: invokacijom: "Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju
sina...", stalnim epitetima koji su karakteristični za epove: crni junaci, vrli
sini, divan junak..., aliteracijom, asonancom, polisidetonom te
asidetonom. Cijeli je ep pisan u inverziji čime je ostvarena ritmičnost i
dinamičnost stiha. Svaki stih počinje velikim slovom, rima je isprekidana i
neujednačena što ukazuje na slobodan stih. Najvažnije Homerovo stilsko
sredstvo je hiperbola. Uveličava osobine junaka približavajući ih
savršenstvu i nestvarnosti, no moramo uzeti u obzir da narodni
pripovjedači ne drže do same autentičnosti priče već je pokušavaju
napraviti što zanimljivijom. Ilijada se ističe uzvišenim i svečanim tonom,
pomalo kao himna ratnih događaja.
Tema:
U Ilijadi prevladavaju stalni motivi i teme: slike junačkih gozbi, prizori
borbi i junačke smotre vojske. Temeljni motiv je srdžba tesalskog kralja
Ahileja i njegova svađa sa kraljem Agamemnonom.
Kratki sadržaj:
Ilijada nosi ime po Iliju, drugom imenu grada Troje. Sadržaj obuhvaća
zadnjih 51 dan u završnoj, devetoj godini rata koji se vodio između Troje i
Grčke zato što je trojanski kraljevič Paris oteo lijepu Helenu, ženu kralja
Meneleja i opljačkao kraljevsko blago. Radnja počinje odbijanjem grčkog
kralja Agamemnona da vrati Kriseidu ocu, Apolonovom svećeniku, na što
se on razbijesni i za osvetu pošalje kugu na grke. Pod pritiskom Ahileja i
ostalih grčkih uglednika Agamemnon pristane vratiti kćer ocu, no sebi
zauzvrat uzme Ahilejevu robilnju Briseidu. Tu počinje prava radnja epa.
Ahilej se rasrdi, povuče iz vojske i rata te naloži majci da moli Zeusa da
oduzme grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su ogriješili o njega.
Nakon brojnih poraza koje su Trojanci na čelu sa Hektorom nanijeli
grcima, Agamemnon moli Ahileja da se vrati, te mu zauzvrat obećava
veliko blago i Briseidu. Još uvijek obuzet srdžbom Ahilej odbije, no dade
vojsku svom najboljem prijatelju Patroklu da povede grke u pobjedu. U
bitci Patroklo umire od Hektorove ruke. Kad to čuje Ahilej obuze ga veliki
bijes, te se odluči osvetiti za prijateljevu smrt. U dvoboju, koji je vrhunac
djela, Ahilej ubije Hektora uz pomoć božice Atene. Danima poslije Ahilej
mrcvari Hektorovo tijelo sve dok Hektorov otac ne zatraži sinove ostatke
ljubeći Ahilejevu ruku (ruku sinove ubojice). Kad to Ahilej vidi prođe ga
srdžba i bijes, te vrati tijelo. Ilijada završava pokapanjem Patrokla.
Uz samo pripovijedanje radnje, Homer ubacuje opise prirode, iscrpne
podatke o vojnicima i bojištima čime zapravo smiruje i usporava radnju.
Preko teme rata, prikazuje zle sudbine ljudi i težak život. Poseban opis je
onaj kada se Hektor oprašta od svoje žene i sina, znajući da odlazi u smrt
i da ih više nikad neće vidjeti. Opisujući ratne događaje i prikazujući
brojne žrtve, Homer nema određenu naklonost ni prema jednoj strani već
prema žrtvama i njihovim obiteljima. Samim ratnim vremenom i
okruženjem, Homer sebi otvara prostor da razvije sliku bojeva i prikaže
sjaj grčkih i trojanskih junaka. Opisi ratnih zbivanja i sukoba svjedoće o
pjesnikovu dobrom poznavanju ratnih događaja.
Analiza likova:
Homer se koristi velikim brojem likova no u središte zbivanja stavlja
grčkog junaka Ahileja. Ahilej je mlad čovjek divne vanjštine i velike
hrabrosti. Svojom izuzetnom vještinom ističe se kao najbolji grčki vojnik,
samom svojom pojavom utjeruje strah neprijateljima. Pošten je i odlikuje
se čvrstim i dobrim karakterom, no njegova slabost leži u nemoći da
svlada žestinu vlastitih emocija. Ide prema smrti i razočarenju, da bi kroz
to iskustvo spoznao cjelinu i smisao ljudske egzistencija na samom kraju
epa.
Kao nekakva suprotnost njemu, javlja se trojanski junak Hektor koji se
bori za domoljubne ciljeve i povodi patriotskim osjećajima čak žrtvujući
svoj život, dok se Ahilej povodi za osobnim osjećajima bijesa i srdžbe.
Uz smrtnike, važnu ulogu u Homerovom spjevu imaju i bogovi.
Opisuje ih kao bića u ljudskom obliku sa nadnaravnim moćima,
ali ljudskim karakterom, tako da se i oni povode za osobnim osjećajima
i ciljevima miješajući se u rat. No to miješanje Homer ne prikazuje kao
neku nadprirodnu silu, dapače kao nešto logično. Božansko djelovanje ne
prekida tijek radnje čudesnim obratima događaja, već pridonosi njenom
razvoju.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Homer je grčki pjesnik kojemu se pripisuju epovi Ilijada i Odiseja,
najstarija sačuvana djela ne samo grčke nego i europske književnosti.
Nastali su otprilike u 8. st. prije Krista, a predstavljaju završnu fazu dugog
i plodnog razvoja grčke epske poezije. Pripisuju se Homeru, o kojem nema
pouzdanih podataka. Temeljem legendarnih biografija smatra se da je
Homer bio rodom iz Smirne u Maloj Aziji, gdje je bila razvijena bogata
tradicija epske poezije. U antici su ga jednodušno smatrali povijesnom
osobom. Sumnja u njegovo postojanje pojavila se tek u posljednjim
stoljećima našeg vremena kada je pokrenuto tzv. homerovo pitanje.
Epovi Ilijada i Odiseja ostavili neizbrisiv trag u književnosti i uopće
umjetnosti naše civilizacije. Postavši uzor epske poezije najjači utjecaj
izvršili su na grčku književnost kasnijih stoljeća, a zatim i na rimsku. Po
svojoj trajnoj umjetničkoj i duhovonoj vrijednosti teško bi se u cjelokupnoj
svjetskoj književnosti moglo naći djelo koje bi se moglo usporediti s
Homerovim.
Mjesto radnje:
Grad Troja u Grčkoj (drugo ime za Troju je Ilij).
Vrijeme radnje:
Trojanski rat – Homer prikazuje 51 dan u završnoj desetoj
godini rata koji se u antici smatrao povijesnom činjenicom.
Tema:
Ahilejeva srdžba i njene kobne posljedice; priča o trojanskom ratu.
Stih:
Heksametar
Kratki sadržaj:
Najveći grčki junak u Troji, tesalski kralj Ahilej sukobio se s vrhovnim
zapovjednikom Agamemnonom koji mu je oteo lijepu robinju Brizeldu. U
svom bijesu Ahilej više ne želi sudjelovati u boju, no u borbu ga vraća
želja da se osveti Hektoru, glavnom trojanskom junaku koji mu je ubio
prijatelja Patrokla. U dvoboju Ahilej ubija Hektora. No po dolasku
Hektorova oca trojanskog kralja Prijama. Ahilej suosjeća s njim,
zaboravlja osvetu i vraća mrtvog sina ocu.
Analiza likova:
Svi junaci Ilijade idealne su osobe čije su osobine jasno zacrtane.
Ahilej
Glavni lik, tesalski kralj, mlad čovjek divne vanjštine i velike hrabrosti.
Izuzetno je vješt u borbi i nadmašuje sve grke. Samom pojavom unosi
strah neprijatelju. Izuzetan je govornik. Plemenit je, ne može savladati
svoje emocije, nagle naravi.
Agamemnon
Vrhovni zapovjednik grčke vojske
Hektor
Trojanski junak
Prijam
Trojasnki kralj, Hektorov otac
Bogovi
Apolon, Atena...
Posjeduju nadljudske moći, ali su karakterom nalik ljudima.
 
zbirkalektira @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Bilješke o piscu:
Miroslav Krleža (1893. – 1981.), jedan je od najznačajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Europi. Poslije završene niže gimnazije u Zagrebu je
prekinuo vojni studij u peštanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od
pojava Oktobarske revolucije angažira se dosljedno na strani ratničkog
pokreta ocjenjujući rusku revoluciju kao “signal svjetionika nad
brodolomom međunarodne situacije”. U literaturi javlja se 1914. god. i
prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan
(1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar i
esejist, surađivao je u brojnim časopisima i listovima te je sam pokrenuo
četiri književne revije: Plamen (1919.), Književna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pečat (1939. – 1940). Od 1950. god. na čelu je
Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija.
U vrijeme kad se domaća literatura guši u formalističkoj igri i nekritičkom
oponašanju nekih modernističkih uzora javlja se kao pisac ”nov po izrazu
kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmišlja, nov u formi
kao i u sadržini”. Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike
bolesti, rata, jeseni i predvečerja, ali i akorde koji zrače optimizmom i
povjerenjem u sutrašnjicu. U proznom djelu dao je Krleža kompleksnu
sliku našeg društva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane
tajnovitošću ljepote. Krleža je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog
stoljeća dajući pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu čitavu
galeriju velikih liječnika, učenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za
Krležino djelo karakteristično je veliko bogatstvo motiva te takav unutarnji
sklad koji sugerira “da svaka nova knjiga ovog umjetnika znači samo
jedan odlomak njegova djela kao cjeline”.
Rat u djelima Miroslava Krleže:
Godine 1913. Krleža je prekinuo vojni studij. Već tu je pokazao svoje
mišljenje o ratu. Prvi osjećaj o ratu Krleža iskazuje 1914. početkom prvog
svjetskog rata. On je pogođen užasima rata i ratnim razaranjima, protivi
se ratu pa piše zbirku novela Hrvatski bog Mars. Te novele su posvećene
ratu, u njima Krleža iznosi svoje osjećaje prema ratu. On na pomalo
ironičan način opisuje rat i prikazuje koliko je rat besmislen. Krleža u tim
novelama prikazuje ponašanje i reagiranje ljudi na razne stvari: on te
ljude uspoređuje sa raznim životinjama, stvarima… On prikazuje kako
ljudski život u ratu ne vrijedi ništa i kako čovjek u ratu gubi i ono malo što
ima: “I tako se baraka Pet Be počela kladiti na Vidovićevu glavu, da neće
do jutra“. Krleža ipak ne unosi u svoja djela puno osjećaja, već on
prepušta čitatelju da razmisli o ratu.
Glavni junak u noveli Baraka Pet Be:
U ovoj noveli susrećemo se sa intelektualcem koji je stradao u ratu,
Vidovićem. Imao je jaku želju za životom, da ne umre, dok su se drugi
kladili da neće preživjeti do jutra: “Nemam ruke! Da! I kost mi je
polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim!“. Drugi
bolesnici su Vidovića već svrastali kao novi bog osam, što znači da mu je
ostalo još malo vremena do kraja: “Došao je novi broj osam! Djeco!“.
Stanje Vidovića bilo je jako slabo te se pogoršavalo iz minute u minutu:
“Od gubitka krvi iscrpljen, spavao je Vidović cijelo poslijepodne, a sad se
probudio i nezna gdje je i što se dogodilo…”. Vidović je cijelo vrijeme
tužno ležao na krevetu te mislio na operaciju: “Hoće li me operirati ?“.
Nakon toga Vidović je pokušavao spasiti bolesnika, koji je ležao pored
njega, broj devet, ali nije uspio. Nije imao glasa, dok su ostali bili izvan
bolnice - barake, i tamo skakali i galamili od sreće.
Pojedinac u djelima Miroslava Krleže:
U svojim djelima Krleža rado upotrebljava pojedinca kao glavni lik.
Prikazuje ih nesigurnim i nestabilnim osobama, koji svoje osjećaje javno
ne iskazuju. Unatoč tome da su ti pojedinci imali probleme različitih vrsta,
oni su u mislima imali dovoljno mjesta, da su mogli razmišljati i o ljubavi,
ljepoti, te o drugim vedrim stvarima u svojim životima. Ti likovi su u toku
djela uspoređeni sa stvarima, životinjama, brojkama… U svim je djelima
završetak pojedinca tragičan.
Stil i jezik Miroslava Krleže:
Miroslav Krleža u svojim djelima koristi kajkavsko narječje i stoga jer je to
govor njegova rodnoga kraja grada Zagreba: “ Imam ga, imam, ali bi
bolše bilo da ga nimam! Kakšen je to vražji rod? Da bod da, voda ga
poplavila!“. Rečenice su većinom složene i duge. U svojim djelima Krleža
koristi dijalektalizme i tuđice. To se vidi već u naslovu novela Kraljevska
ugarska domobranska novela tj. Magijar Kiralji honved morella, te u
rečenici u Baraki Pet Be: “Lieb Vaterland, magst rolig sein…” i “Mamma
mia, mamma mia…“. Poredbe su isto tako jedno od najupotrebljenijih
sredstava kojima se Krleža koristio. Njima je htio prikazati kao on vidi rat,
na što sliči rat. Pored dijalektalizma, tuđica i poredba Krleža upotrebljava i
arhaizme.
 
zbirkalektira @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 0
Vrsta pjesme:
Lirska domoljubna pjesma
Tema:
Slika hrvatskog čovjeka i hrvatskog krajolika.
Osnovna misao:
Hrvatskom čovjeku je najvažnija njegova domovina i njegov dom.
Vrsta stiha:
Vezani stih, rima ab-ab
O pjesmi:
Najpoznatija Mihanovićeva pjesma je hrvatska himna "Lijepa naša",
kojoj je izvorni naziv "Horvatska domovina".
 
Postala je himnom 1891. godine, a kao državnu himnu potvrdio ju je
Hrvatski sabor 21. prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj
Republici Hrvatskoj. Prvi put je objavljena 1846. godine u časopisu
"Danica".
 
Mihanovićeva pjesma skladno je lirsko ostvarenje koje prožimlje iskren
i spontan rodoljubni osjećaj građen na slikama hrvatskog čovjeka i
karakterističnog hrvatskog krajolika.
Sadržaj:
"Mila, kuda si nam ravna,
 Mila, kuda si planina!"
"Bistre vode, bistre oči:"
"Vele gore, veli ljudi,
 Rujna lica, rujna vina".
 
Iako ne opisuje sve hrvatske krajeve, to je pjesma svehrvatska po svom
duhu i vezanosti hrvatskog čovjeka uz ono što mu je najmilije i na čemu
zasniva svoj pojam domovine, a to je njegov dom.
"Teci, Sežova hitra, teci
 Nit' ti Dunjoj silu gubi
 Kud li šumiš, svetu reci:
 Da svog' doma Horvat ljubi."
 
"Dok mu njive sunce grije,
 Dok mu hrastje bura vije,
 Dok mu mertve grob sakrije,
 Dok mu živo serdece bije!"
 
Kroz četrnaest strofa svoje pjesme pjesnik gradi lirsku panoramu
narodnog života.
 
"Luč iz mraka dalko sija,
 Po veseloj livadici,
 Pesme glsno breg odbija,
 Ljubni poje k tamburitici:"
 
"Kolo vode, živo kolo,
 I na berdu, i u dolini,
 Plešu melodiji sve okolo;
 Mi smo, pobre, u domovini!"
 
Asocirajući uz nju slavnu prošlost...
 
"Buči bura, magla projde,
 Puca zora, tmina beži,
 Tuga, minem radost dojde,
 Zdravo slabost, - dušman leži!"
 
"Veseli se, tužna matim
 Padoše ti verli sini
 Ko junaci, ko Hrvati,
 Ljaše kervcu domovini!"
 
...ali i tegobnu povijesnu stvarnost hrvatskog naroda:
 
"Rat je, bratjo, rat junaci,
 Pušku hvataj, sablju paši,
 Sedlaj konjče, hojd pješaci,
 Slava budi, gdi su naši!"
 
Dojam o pjesmi:
Moj dojam o Mihanovićevoj pjesmi je vrlo pozitivan. Pjesnik sve svoje
osjećaje ne može opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijeva opisati
sve dijelove prelijepe nam domovine. On je svojom zemljom jednostavno
oduševljen. Hrvat ne bi bio hrvat kad ne bi volio svoju domovinu. Ona
nam je sve i moramo se ponašati kao da nam je jedina i besmrtna mati.
zbirkalektira @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Johanna Spyri rođena je u švicarskom selu nedaleko od ciriškog jezera.
Odrasla je u kući u kojoj je živjelo puno djece. Počela je pisati za vrijeme
francusko-ruskog rata 1871. god. Najviše uspijeha doživjele su njezine
knjige za djecu, osobito Heidi. Knjiga je ubrzo prevedena na mnoge strane
jezike. Umrla je 1901. godine.
Mjesto radnje: U planinama, gradu, Sesmenova kuća
Vrijeme radnje: Ljeto, jesen, zima, proljeć 
Osnovna misao: Pomozi drugima pa će drugi tebi pomoći.
Kratki sadržaj:
Sunce je grijalo i žena je vodila Heidi sa sobom do strike sa planine. Kad
su došli žena joj je rekla da je to njezin djed i ona mu je potrčala u susret.
Njih dvoje su bili veoma sretni i stalno su bili zajedno. Tamo je srela Heidi
i Petrovu baku. Ona je bila slijepa starica i Heidi se brinula o njoj. Nakon
tri godine žena se vratila i odvela Heidi u bogatu kuću. Ondje je srela
djevojčicu Klaru koja joj postaje prijateljica. Klara je bila bolesna i nije
mogla hodati. Klarina baka je Heidi naučila čitati. Heidi je po noći ustajala
te nije mogla spavati zbog čežnje za djedom. Stari liječnik je rekao da se
mora vratiti djedu. Sutradan je Heidi došla kod djeda. Donjela mu je
pismo u kojem je bilo mnogo novca. Stari liječnik je javio da će doći u
planine. Klara je htjela doći u planine k Heidi. Nakon nekoliko dana Klara
je stigla kod prijateljice. Klara je je u planinama ozdravila, prohodala.
Baka i Klarin otac bili su presretni. Klarin otac je obećao djedu da će se
brinuti za Heidi sve dok ne umre.
Analiza likova:
Heidi
Djevojčica koja nema roditelja, radoznala, vesela, poslušna, razigrana.
Djed
Vrijedan, spretan, prižan, pažljiv, strpljiv.
Petar
Ljubomoran, ali u duši dobar.
Klara
Nepokretna, tiha i povučena.
 
zbirkalektira @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kao već ostvaren
pripovjedač i romansijer u drami se javio i Alija Isaković. Rođen je u
Bitunji kod Stoca 1932. godine. Pripovjedač, dramski pisac, putopisac i
historičar književnosti. Njegova najpoznatija djela su Sunce o desno
rame, Semafor te drame: Kraljevski sudbeni stol, Hasanaginica, To(1979.), Generalijum(1979.) koje su donijele neosporan kvalitet u
historijski tok bošnjačke dramske književnosti.Nedavno je objavio Riječnik
karakterističnih bosanskih riječi. Trenutno živi i radi u Sarajevu.
Vrsta djela:
Drama / tragedija
Mjesto radnje:
U Zagvozdu, podno Biokova i na Klisu.
Vrijeme radnje:
Prva polovica 17. stoljeća.
Tema:
Tragični nesporazum
Ideja:
I mali nesporazum dovoljan je da dođe do tragedije.
Kratki sadržaj:
Sve počinje kad je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posjećuje,
jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora. Zato se
Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego
da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero djece. Na to
dođe njezin brat Pintorović–beg i da ju udati za Imotskog kadiju. No ona
je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati preko nje
stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu djecu. No Hasanaga je
prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno
zato jer se neće smilovati djeci. Kad je Hasanaginica to čula, umrla je od
tuge.
Kompozicija djela:
Uvod:Hasanaga na ratištu
Početak:Hasanagina poruka i Hasanagicin odlazak s dvora
Zaplet:Polazak svatova
Vrhunac: Svatovi pred dvorom i tragična smrt
Analiza glavnih likova:
Hasanaga
Oko 30 godina, crn, snažan, visok, odbojan i ljut muškarac, ponosan, ali
veliki junak. Iako je otjerao Hasanaginicu on ju je ipak volio svim srcem
što se pokazuje na početku drame. Pored toga on je bio i brižan otac, sin i
brat.
Ovaj odlomak pokazuje njegov ponos i brigu za Hasanaginicom.
                HASAN-AGA: A ti peškeš! Majko,ona je majka djece moje!
                MAJKA: Sikter!
                HASAN-AGA: Ona je pod našim rzom i obrazom!
                MAJKA: Sikter!
                HASAN-AGA: …Pod našim namom i imenom Arapovića.
                MAJKA: Sikter,rekoh…
 
Ovaj odlomak pokazuje njegovu brigu za djecom i dvorom.
                HASAN-AGA: U dvoru kako?
                MAJKA: Nako…
                HASAN-AGA: Djeca kako?…
Hasanaginica
Lijepa, plava, oko 26 godina, bujne kose i tijela, dobra, voli djecu i muža,
jadna, tragična. Njena sudbina isprepletena je nizom problema od kojih je
jedan i njen mali nesporazum sa mužem zbog kojeg i dolazi do zapleta
radnje koja se završava tragično. Kao i sve žene tog doba njoj su
uskraćena glavna prava od kojih je i to da sama odlučuje o svom
životu. Njena iskrena ljubav prema mužu se nažalost nije mogla ispoljiti ni
u jednom momentu zbog niza okolnosti i problema. U mnogim odlomcima
i dijelovima drame dobro se pokazuje njena neizmjerna briga i čežnja za
djecom, kao i tuga, jad i nesebičnost. Psihički Hasanaginica je jako
ožalošćena, potresena i sekirljiva osoba zbog čega je i došlo do tragedije.
Što se tiče njenog karaktera, on je veoma pozitivan što se može uvidjeti u
svim dijelovima drame. Pored toga u nekim odlomcima može se vidjeti da
je Hasanaginica veoma obrazovana i pismena osoba koja je nastojala da
nauči svoju djecu u čemu joj se suprotstavljala Hasanagina majka.
Pintorović–beg
Oko 35 godina, visok, ponosit, prijek, šutljiv, dobar, ljut, brzoplet i voli
svoju sestru…
U ovom odlomku jasno je naglašena njegova ponositost.
BEG PINTOROVIĆ: (Prekida) Šta zboriš, pjevaču?
GUSLAR: (Ne da se zbuniti)
               Dočeka ga Vranić Ali-beže,
               Isprid njega na noge skočio,
               Kod sebe mu misto namistio…
BEG PINTOROVIĆ: (Ljut) Stani, ne valja ti pjesma. Kako može beg skakati
                    na noge prid agom? Gdi to ima? Evo kliškog kadije nek reče.
Sljedeća rečenica pokazuje njegovu brzopleost.
BEG PINTOROVIĆ: Sestro; dosta zbora! Svati dolaze! Otri suze! Pokaži se
                            čija si!
Pored svoje brzopletosti i ponosa Pintorović-beg je veoma promišljen i
dobar čovjek.
Analiza sporednih likova:
Majka (Hasan-agina)
Oko 45 god, sitnih očiju, blijeda lica, bigotna izraza, lošeg karaktera
Majka(bega Pintorovića i Hasanaginice)
Oko 50 god, smirena i vrijedna
Ajkuna:
Oko 16 god., lijepa, vižlasta
Abid:
Nešto stariji od Bega, blagog i dobroćudnog izraza i karaktera
Djeca:
Starija kćerka, 10 godina
Stariji sin, oko 8 godina
Mlađa kćerka i Mlađi sin, oko 6 godina, blizanci
Pored ovih u drami se pojavljuju još neki likovi koji nisu u cjelini vezani za
tok radnje i koji samo jednom ili dva puta izlaze na scenu.
Kritički osvrt na djelo:
Preobrazovanje baladne građe u dramu Hasanaginica Isaković je uradio sa
strašću i oprezom stvaralački raspoloženog povijesničara zaputivši se u
osvjetljavanje socijalno-historijskih okolnosti pod kojim se mogao dogoditi
tragični nesporazum između muža i žene. On je prvi bošnjački pisac koji
se odlučio za dramatizaciju ove izazovne balade, ali je i prvi dramatičar
uopće koji joj se uspio približiti na najbezbolniji način - sa dvostrukim
srcem stvaraoca, starinskim u osluškivanju, a modernim u oblikovanju
građe. Zato je Hasanaginica tekst klasičan analognoj sferi i vajanju
likova, ali modernih dramaturških rješenja po segmentiranju prostora i
paralelizmu zbivanja, čijom čvrstinom i skladom Isaković parira stamenom
svijetu balade i njenom uvijek krepkom organizmu što diše čarobnom
jednostavnošću savršenstva.
Dojam o djelu:
U drami Hasanaginica ono što je podstaknulo najviše mojih osjećanja kao
što je vjerojatno isti slučaj kod većine čitalaca je nesebičnost i ljubav
jedne žene koja je zatrpana porodičnom problematikom koja je opet gusto
protkana društvenim i intimnim određenjima historijskog okvira Bosne iz
prve polovice 17. stoljeća. U drami ono što me takođe dosta potaknulo na
vlastito razmišljanje o toku radnje je Isakovićeva smirenost u pisanju koji
je zaustavio svoju tvoračku maštu i više se približio baladi nego nekom
vlastitom stilu i slobodi pisanja. Međutim nije samo pisac drame doprinjeo
njenoj ljepoti već i njena vlastita ljepota već opjevana u baladi koja je
zbog toga i prevedena na mnogo jezika.
zbirkalektira @ 18:47 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Živio je u jednom od najvitalnijih djelova engleske povijesti. Bilo je to
doba engleske kraljice Elizabete I, vrijeme općeprihvaćene središnje vlasti
nakon burnih godina građanskih ratova u 15. stoljeću. Bio je glumac,
redatelj, pisac, a od stihova najpoznatiji su „Soneti“ i romantična igra
„Oluja“. Njegove najpoznatije tragedije su: „Otello“, „Romeo i Julija“,
„Kralj Lear“. Najpoznatije povijesne drame: Richard III, Henrik IV, V.
Najpoznatije komedije: „Mletački trgovac“, „Ukroćena gospodarica“.
Mjesto radnje:
Danska
Vrijeme radnje:
XV. stoljeće
Likovi:
Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja
Klaudije - Danski kralj
Polonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnik
Horacije - Hamletov prijatelj
Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka
Ofelija - Polonijeva kći
Kratki sadržaj:
Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji se
ukoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu,
javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nije
umro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa se
pretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnik
Polonije uvjren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbija
Hamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru upriličuje predstavu koja
sadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitu
aluziju na njegov zločin i prekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz da
su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje
majku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija Polonija koji se tamo
sakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šalje
brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi od
boli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine. Njezin brat Leart hitno se
vraća iz Pariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu se
osvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraća
u Dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će na
prijevaru ubiti Hamleta. Za vrijeme dvoboja Hamlet i Leart u metežu
mijenjaju mačeve te obojica bivaju ranjeba otrovnom oštricom. I kraljica
koja je popila otrovno vino, koje je kralj namjenio Hamletu, umire, a
umirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeo
djelovati smrtonosni otrov, ubija kralja.
Zaključak:
U ovom djelu Hamlet se iskazao kao čovjek u kojem je okupljena borba za
pravdu, ljubav, razboritost, hrabrost, velikodušnost, mudrost, ali i ludost.
U ovom djelu može se puno naučiti o životu, ljudskim osjećajima i
tragediji.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
William Shakespeare (1564. – 1616.) smatra se najvećim svjetskim
dramatičarem. U svim njegovim kritičkim izdanjima potanko se raspravlja
o vremenu nastanka njegovih djela, tj. o mjesecu u godini ili o godini u
kojoj je pojedina drama napisana, i to upravo zato što se svako njegovo
književno djelo može najbolje procijeniti u odnosu na djela koja ga slijede,
u odnosu na druge spisatelje i mnoge druge razloge. Shakespeare je živio
za vladanja kraljice Elizabete I (1558. – 1603.) i kralja Jakova I (1603. –
1625). Velika zanimljivost koja se tiče Shakespearea je ta što ni za jedno
njegovo djelo nije pronađen autograf (rukopis napisan vlastitom rukom).
Vrsta djela:
Tragedija
Mjesto radnje:
Danski dvor Elsinor (Danska)
Vrijeme radnje:
Na prijelazu iz XV. u XVI. st.
Tema:
Hamletova osveta za očevu smrt
Glavni likovi:
Hamlet, Klaudije
Sporedni likovi:
Polonije (kraljev savjetnik)
Horacije (Hamletov prijatelj)
Laert (Polonijev sin, Ofelijin brat)
Ofelija (Polonijeva kćer, Laertova sestra, Hamletova ljubav)
Gertruda (danska kraljica, Hamletova majka)
Rosencrantz, Guildenstern, Osric, Marcel, Bernardo, Fortinbras, Voltimand,
Kornelije
Kratki sadržaj:
Djelo počinje iznenadnom smrću danskog kralja Hamleta, koja kasnije
uzrokuje mnoge prepirke o navodnim razlozima. U početku ne znamo ali
ćemo kasnije shvatiti da je glavni krivac za to bio upravo Hamletov brat
Klaudije koji je nakon tog čina došao na prijestolje i oženio se
Hamletovom udovicom odnosno majkom mladog Hamleta, Gertrudom.
Kao i mnoge druge likove ove tragedije, tako je i Hamleta uhvatila
znatiželja. Točnije, htio je saznati glavni uzrok smrti svoga oca. No tada se
javlja duh njegovog oca koji mu otkriva pravi uzrok smrti, a to je da ga je
zapravo otrovao njegov brat Klaudije. To je Hamleta potaklo da još
okrutnije osveti očevu smrt. Upravo ta želja za osvetom čini Hamleta
drugačijim. Kralj i kraljica, te njihov savjetnik Polonije smatraju da je
Hamlet poludio zato što ga je odbila Polonijeva kćer Ofelija koju je on
istinski volio. Da bi bio potpuno siguran u priču očeva duha, Hamlet
upriličuje predstavu tijekom koje je natjerao Klaudija da oda tajnu smrti
svoga oca. Hamlet se tada potpuno uvjerio tko je pravi ubojica. Nakon
završetka predstve Hamlet je pozvan u ložnicu svoje majke gdje smrtno
ubija Polonija. Kada je kralj to saznao poslao je Hamleta u Englesku s
ciljem da tamo bude ubijen, iako Hamlet za to nije znao. Na putu za
Englesku otkrio je što ga tamo čeka. Kako bi se oslobodio ubio je kraljeve
doušnike i vratio se u Dansku. U tome razdoblju Ofelija je proživljavala
trenutke isto kao i Hamlet prije nekog vremena - poludila je zbog očeve
smrti i rastanka s Hamletom. Sada se javlja još jedan lik odnosno Laert,
Ofelijin brat koji također želi osvetiti očevu smrt, ali započinje s krivom
osobom. Digao je ustanak protiv kralja Klaudija, koji ga uspijeva uvjeriti
da je za smrt njegova oca kriv Hamlet. Pošto mu je Laert povjerovao,
zajedno su skovali plan koji i nije nadasve uspio. Cilj im je bio da u
sukobu između Laerta i Hamleta, Laertu daju otrovni mač koji će dokrajčiti
Hamleta. U početku borbe Hamlet se hrabro suprotstavio opasnom Laertu,
dok u trenutku borbe nije došlo do naglog preokreta. Hamlet je igrom
slučaja uzeo Laertov mač, s kojim ga je ujedno i poslao u smrt, što ne
znači da je svemu kraj. Kraljica Gertruda, Hamletova majka na kraju
same borbe iz Hamletova pehara ispija otrovano vino koje je Klaudije
smjestio Hamletu. U zadnjim trenutcima, Laert otkriva Hamletu kraljeve
ciljeve, što je za kralja bilo potpuno loše. Jednostavno, u smrtno lošem
staanju, Hamlet ga je ubio i time potpuno osvetio smrt svoga oca...
Dojam o djelu:
Meni se djelo potpuno sviđa zbog naglih preokreta i zanimljivih događaja
koji prate ovu tragediju. Jedina žalosna stvar u cijeloj priči je ta što je
djelo zapravo tragedija i što ne završava na neki lijepi način, nego sasvim
okrutno.
zbirkalektira @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Jonathan Swift rodio se 1667. godine u Dublinu, glavnom gradu Irske,
kamo je njegov otac u potrazi za poslom doselio iz Engleske nekoliko
godina prije Swiftova rođenja. Roditelji su mu bili veoma siromašni, pa se
školovao od škrtih darova raznih rođaka i tako već veoma rano osjetio
poniženja i odricanja kojima su bila izložena sva sposobna i talentirana
djeca nižih društvenih slojeva. Pisati je već počeo kao đak, no pravim
stvaralačkim radom počinje se baviti u vrijeme kad postaje osobni tajnik
engleskog velikaša i državnika Williama Templama u čiju je obranu i
napisao svoju prvu satiru. Poslije Swift sudjeluje u političkim borbama te
piše niz pamfleta i satira na politiku, religiju i političke stranke koje su se
tada međusobno borile i izmjenjivale na vlasti. Kad je Swift uzeo pero u
ruke da se nekomu naruga - odjeknuo bi smijeh širom zemlje. Godine
1726., kad je Swiftu već bilo pedeset i devet godina, izdao je svoje
najljepše i najslavnije djelo “Gulliverova putovanja k raznim narodima u
svijetu”. Posljednje godine svog života proveo je veoma žalosno.
Razočaran u životu jer nije dočekao ostvarenje svojih snova i načela, za
koje se borio, sam, gluh i bolestan, Swift je umro 1745. u 78. godini.
Na njegovu se grobu nalazi natpis koji je sam sastavio: “Prođi, putniče, i
ako možeš, ugledaj se na revnog pobornika slobode!”
Mjesto radnje:
Lilliput
Vrijeme radnje:
Krajem 17. stoljeća
Tema:
Kritika engleskih državnih i društvenih prilika potkraj 17. stoljeća
O djelu:
Upoznaje nas s pomorcem Gulliverom koji se suočava s nesvakidašnjom
situacijom. Gulliver doživi brodolom i završi na čudnovatom otoku, na
kojem ga očekuju pustolovine. Mislim da je tom pričom Jonathan Swift na
satiričan način iznio svoje mišljenje o Engleskoj i njezinoj politici.
Fantastična priča o pomorcu Gulliveru i njegovim pustolovinama poslužila
je ujedno i kao okvir u kojem je dao svoju kritiku cjelokupnog engleskog
života. Skladnost toga dvostrukog smisla “Gulliverovih putovanja”
osigurala je tome djelu besmrtnu vrijednost, a Jonathana Swifta učinila je
jednim od najpoznatijih i najslavnijih svjetskih pisaca.
Opis likova, gradova i građevina:
Gulliver
Otac mu je imao malo seosko imanje, a Gulliver mu je bio jedan od pet
sinova. Sa 14 godina poslao ga je u Cambridge gdje se školovao, bavio se
znanošću. Ono malo što je Gulliver dobivao od oca trošio je na bavljenje
raznim znanostima.
Citat:
”Otac mi je imao malu farmu u Nottinghamshireu, a ja sam mu bio treći
 od pet sinova. Kad mi je bilo 14 godina, poslao me u Cambridge gdje sam
 se bavio znanostima. Premda sam dobivao veoma oskudnu opskrbinu,
 moje je uzdržavanje bilo preskupo za njegov mali imetak, pa su me dali
 na nauk gospodinu Jamesu Batesu...“
Lilliputanci
Vrlo su majušni, visoki oko šest palaca, a biljke i druge stvari nisu im nimalo više od ljudi. Imaju izoštren vid, ali ne vide na daljinu. Gullivera se
vrlo dojmilo nekoliko stvari koje nije vidio golim okom. Kad su ga bili uhvatili, evo što je zapazio:
Citat:
“Učini mi se da je to čovjek srednjih godina i viši od one trojice što ga
 prate. Kako su stanovnici te zemlje visoki nešto manje od šest palaca, u
 istom su takvom razmjeru i sve druge životinje i biljke. Priroda je
 Lilliputancima ugodila oči da im sve stvari budu zgodne za vid, ali ne vide
 na daljinu. Vidio sam i kako mlada dama udijeva nevidljivu svilu u
 nevidljivu iglu.”
Hram
Vrlo je star i smatra se najvećom građevinom u kraljevini. Tu su Gullivera
strpali na neko vrijeme dok ga nisu pustili:
“Velika vrata prema sjeveru bila su oko četiri stope široka... Na prozor s
 lijeve strane prikovao je kraljevski kovač dvadeset i jedan lanac, nalik na
 lance koje se u Europi vješaju ženski satovi.”
Mildendo
Mildendo je prijestolnica Lilliputanaca, u kojoj se nalazi careva palača.
Grad je opasan zidinama oko dvije do tri stope visokima i do jedanaest
palaca širokima. Na razmaku svakih deset stopa nalaze se tornjevi. Ima
više glavnih ulica od kojih je Gulliver najmanje dvije mogao prekoračiti
jednim korakom. Prozori su bili zgusnuti, načičkani lilliputancima te je
izgledalo poput najnaseljenijeg mjesta na Zemlji.
Citat:
“Ceste u tom gradu široke su oko pet stopa, što je dovoljno da se po
 njima može sasvim sigurno voziti u kočiji. Zgrade i ulice u koje nisam
 mogao stupiti bile su vrlo male, široke oko dvanaest do osamnaest
 palaca. U grad se može smjestiti pet stotina tisuća ljudi: kuće su na
 katove, a dućani i ostale trgovine obilno su opskrbljeni. Careva palača
 bila je usred grada okružena zidom. Vanjsko je dvorište toliko veliko da
 obuhvaća i još dva druga dvorišta. U unutarnjem su dvorištu kraljevske
 odaje koje sam jako želio vidjeti, ali sam razabrao da je to izvanredno
 teško jer su velika vrata iz jednog kuta u drugi samo osamnaest palaca
 visoka i sedam palaca široka.”
Lik pravde
Pravda se prikazuje sa šest očiju, dva oka sprijeda, dva straga, i još jedno oko na svakoj strani glave. Time se, prema lilliputancima, označuje opreznost, s otvorenom vrećom zlata u desnoj ruci i s mačem u lijevoj ruci kao znak kako je voljnija da nagrađuje nego kažnjava.
Problemska pitanja:
1. Sažeto ispričaj Gulliverov boravak u Lilliputu!
Gulliver doživi brodolom i spasi se na otoku Lilliput. Lilliputanci, stanovnici
tog otoka, zarobe ga. Odvoze ga u Mildendo i tamo počinju njegove
pustolovine. Pošto je već dugo zarobljen moli za oprost, car se
predomišlja, ali ga na kraju ipak pušta. On im pomaže protiv neprijatelja.
Nailazi na barku i vraća se u svoju zemlju.
2. Plan uzbudljivih pustolovnih događaja (prikazati kronološki)!
1. Gulliver je nastradao na moru te pliva da spasi život. Isplivao na obalu
    zemlje Lilliput. Zarobljuju ga i vode u unutrašnjost zemlje.
2. Car lilliputanski posjećuje Gullivera u zatvoru
3. Gulliver zabavlja cara i njegove plemiće i plemkinje na vrlo neobičan
    način. Uz neke uvjete daje mu se sloboda.
4. Gulliver nudi svoju službu u ratovima protiv blefuščana
5. Svojom vještinom Gulliver zarobljuje sve blefuščanske brodove
6. Mora bježati zbog silnih optužbi Lilliputanaca
7. Nailazi na barku i sretno se vraća kući
3. Slikovit ili uzbudljiv prizor (duhovito opisati)!
Nakon otprilike četiri sata spavanja probudila je Gullivera vrlo smiješna
zgoda: “Na časak zastala kola da se nešto popravi, a dvojicu-trojicu snašla
radoznalost da vide kakav sam kad spavam. Popeli su se na kola i sasvim
polagano krenuli prema mom licu. Jedan od njih, gradski časnik, gurnuo
mi prilično duboko u lijevu nozdrvu šiljak svojega koplja i poškakljao mi
nos slamčicom, pa sam žestoko kihnuo. Onda su neopaženo umakli te sam
nakon tri tjedna doznao zašto sam se tako naglo probudio.”
Dojam o djelu:
Knjiga je uzbudljiva, drži nas u stalnoj neizvjesnosti. Puna je zbivanja i zanimljivih opisa. Najviše me se dojmila njezina alegoričnost jer je jasno da je njezina poruka puno šira od priče o divu i patuljcima.
zbirkalektira @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Alexandre Dumas je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je
romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika
roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate
fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a
Alexandre je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. Pošto je bio odgajan
samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada
nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga djela, neka sam, a neka u
suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300
drama i romana. Za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu
romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu
dana prije Hugove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim
činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo
francusko kazališno djelo prikazano na francuskoj sceni. Nakon uspjeha
drame «Antony - tragedija ljubomore», Dumas je napisao još mnogo
drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve
osobine romantičnog kazališta. Golem aparat, mnogo osoba, patentičan
ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi
pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i
slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom,
mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije
Dumasovo djelo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina
kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Cristo»,
«Kraljica Margot», te «Gospođa de Montsoreau». Utjecaj
avanturističko–povijesnih Dumasovih romana osjetio se gotovo u cijeloj
europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i
živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.
Sadržaj:
U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marseillu svi su s nestrpljenjem
očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili
sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je vidjela da je na brodu
zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego
je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je
bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala
svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a
nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles
želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles
otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da
je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o
politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan.
Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer,
Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je
bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse
je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se
uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik
de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu
ocu Noirtieru.
Da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u
Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali
ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku
upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom
smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije
istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes
sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a
Dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini
Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund
saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za
osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Cristo gdje pronalazi najveći dio
Spadinog blaga, sačuvanog više od 3,5 stoljeća – to je blago Monte Crista.
Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du
Gard gdje živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni
i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora
saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.
Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a
oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu.
Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji
bankar u Parizu.
Dantes odlazi u Marseille gdje saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred
bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te
spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom
darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na
karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po
prvi put predstavlja kao grof Monte Cristo.
U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes
spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna
Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda,
njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u
posjet barunu Danglesu kao grof Monte Cristo kojemu se čitav svijet divi u
proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka.
Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.
Valentine ga upoznaje sa svojim djedom Noirtierom kojemu je pismo
kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela,
koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko
bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila
čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što
maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine.
Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. Na sreću nije umrla i
Edmund je odvodi na otok Monte Cristo dok svi ostali smatraju da je
mrtva. Kasnije i sam Morrel dolazi na otok gdje sretno žive ostatak svoga
života.
Odlazi u kuću Mondega gdje vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne
želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja
osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i
poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante.
Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u
iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih
preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i
potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u
Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice.
Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne
vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom
parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.
Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao
pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao
Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u
kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa
k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund
Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.
Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de
Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave
parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio
1871. g. kuću u Autenili gdje je boravio s nekom djevojkom mjesec dana.
Žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno
dijete zakopao u vrtu, no to je vidjela jedna sluškinja koja je spasila
dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.
U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva
istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj.
Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže
Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.
Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na
dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu,
za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok
ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona
živa. Istina dolazi navidjelo i otkriva drugu stranu poznatog generala.
Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
Dolazi grof Monte Cristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi
tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga
ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti
očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k
svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već
odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio
budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe.
Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Cristo. Izjavljuju si
međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.
Analiza likova:
Edmund Dantes
Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti
preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da
je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je
najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost.
Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je
svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da
pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i
mnogi su mu na tom zavidjeli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti
sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i
povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je
morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije
zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane
za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u
nepovrat. Očajan je, želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav
njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je
bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas
okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do
razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje
drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom
se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je
osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo
znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini
ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. Život
mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji
ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije
mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj
mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije
znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o
životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje
da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla.
Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga
oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju
nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu
nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih vidjeti kako pate, kako
gube sve najdraže što imaju u životu. Želi u njima vidjeti sebe i žele da i
oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on
sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no
tek tada negdje duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne
pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju
umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne
prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti
napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo
zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje
rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti.
Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Cristo koji
nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.
Abba Faria
Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no
ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja
mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih
zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći
blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao
svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično
dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće
zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i
svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku,
jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i
inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da
je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a
možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom
robije.
Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a
blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa
pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga,
jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo
sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je
nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego
što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i
poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati,
jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome
niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje
nekome.
Mercedes
Mercedes je bila mlada, privlačna djevojka, zaručena za Dantesa. Čitav
smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je
Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode,
ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti
Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa
svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav
život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za
dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je
čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja
ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do
osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes
uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca.
Ljubav Mercedes prema njenom djetetu ipak pobjeđuje ljubav prema
Dantesu.
Fernand Mondego
Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti
ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim
mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne
pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i
sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih
vlastitih interesa.
Dangles i De Villefort
Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine
iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. Životni cilj im je
novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj
način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su
da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to
koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali
osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.
Osnovne misli djela:
1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.
2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je
    da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš
    osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je
    samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može
    priuštiti.
3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to
    se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga djeteta čak i
    napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.
4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne
    misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na
    ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko
    nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim djelom, jer će onda i taj čovjek
    shvatiti da je nešto krivo učinio.
5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i
    pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga
    cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i
    htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također
    do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su
    najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.
Jezik i stil:
Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga djela
pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja
čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj
karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.
Dojam o djelu:
Djelo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u
određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman,
zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima
prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je djelo
nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom djelu gotovo
da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici.
Ovo djelo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo
toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.
zbirkalektira @ 17:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Mjesto radnje:
Zelengaj
 
Ideja:
U svakom čovjeku su dobre i loše osobine. Ne treba biti zločest i
uništavati sve oko sebe, pogotovo prirodu i životinje.
 
Analiza glavnog lika:
Grga Čvarak
Mršav i tanak dječak koji ima dobre i loše osobine.
 
Dobre osobine:
Bolesnoj majci nosi aspirine i limunadu.
Jako se žalosti kad je mala Mila ogrebla koljeno i pala u jarak.
 
Loše osobine:
Grga Čvarak iz praćke gađa mačke, skida lastina gnijezda, lako plane,
vuče kokoši za rep, radi sve naopačke i uvijek je spreman za svađu i
tučnjavu.
zbirkalektira @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Dragutin Tadijanović rođen je 4. studena 1905. godine u Rastušju, pokraj
Slavonskog Broda, kao sin zemljoradnika. Pučku školu polazio je u
susjednom selu Podvinju, a gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu.
Poslije mature 1925. godine, dolazi u Zagreb na studije. Upisao se najprije
na šumarstvo, a zatim je prešao na filozofiju. Diplomirao je 1937. godine.
Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske
i u "Zori". Redovit je član HAZU. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini.
Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo
srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu
prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane
antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i
francuskog. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca.
Mjesečina
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
 
Lanjskog ljeta, s klupke ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.
 
Oh, kakve li smo krkhe igračke
U krvničkima jakim rukama!
 
Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.
 
O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:
 
Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesecse pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.
Tema: Gubitak voljene osobe
Ideja: Ljubav prema voljenoj osobi
Sadržajna analiza:
Ovo je misaona pjesma o ljubavi, prolaznosti i smrti. Pjesnik se sjeća
lanjskog ljeta kad je promatrao isti mjesečev sjaj iznad hrastove šume,
kao i danas. Tada je pored njega bila voljena žena, a sad je nema. Njen
grob sada obasjava mjesečina. Tada je bio sretan, a sad je tužan.
Metaforom o krhkim igračkama u krvničkim jakim rukama pjesnik
poručuje da smo žrtve sudbine. Sve je prolazno, tuđe će oči gledati
mjesečinu kao što smo je mi gledali. Mjesec će se uvijek pojavljivati,
izmjenjivat će se dan i noć, a nas neće biti.
U pjesmi su dva raspoloženja: lanjski zanos i smijeh, dvoje zaljubljenih na
klupi i današnja tuga, samoća i mjesečinom obasjan grob.
 
Nebo
Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:
 
Pogledaj, u dnu neba stalno pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje mi je pastir?
 
Rumeno cvijeće cvate
U mirisu,
Do neba.
 
U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.
 
Tema: Sjećanje na svoju baku
 
Sadržajna analiza:
Ova pjesma govori o ljubavi prema svojoj baki. Pisac gleda u nebo i
zamisli se svoje bake. Vide je u dnu neba kako pase ovčice. Ja mislim da
su te ovčice pisac, njegova braća i roditelji koji baka čuva od svih zala.
Oni pasu travu i uživaju u ljubavi svoje bake.
 
Rano sunce u šumi
U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.
 
Sunčeve tanke strelicE
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.
Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.
 
A sjenka granatih stabala
Narisaše,
Kao prsti,
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suza.
 
Tema: Doživljaj buđenja prirode u proljeće
 
Ideja: Pjesnikov osjećaj prema buđenju prirode
 
Sadržajna analiza:
Ovo je pejzažna pjesma u kojoj pjesnik jednostavno, ali duboko i snažno,
izriče svoju povezanost s rodnom Slavonijom i njenim šumama. Pjesma je
puna proljetne vedrine. Život u šumi buja. Jutarnje sunce budi stabla,
ptice i cvjetove. Nestašan vjetar poigrava se krošnjama i čitava se šuma
njiše. Sjene grana ispisuju šare na rosnoj travi. Rađanje sunca u proljetno
jutro obećanje je novog života.
zbirkalektira @ 17:14 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Carlo Goldini rodio se u Mlecima 1707. g. u imućnoj obitelji liječnika Giulija rodom iz Modene i Mlečanke Margarite Sadoni. 1731. g. diplomirao je pravo na sveučilištu u Padovi. Umro je u oskudici početkom veljače 1793. g. Napisao je preko dvjesto komedija.
Mjesto radnje:
Firenca (Mirandolinina gostionica)
Likovi:
Vitez od Ripafratte, markiz od Forlipopolia, grof od Allaflorite, Mirandolina, Ortencija
Kratki sadržaj:
U Firenci u gostionici Mirandoline koja osvaja srca mnogih koji u njenu gostionicu svrate odsjela su tri stranca. Markiz od Forlipopolia, grof od Allaflorite koji su u nju zaljubljeni te treći vitez od Ripafratte koji nije naklonjen ženama. Mirandolina ga želi poniziti i pokoriti te mu otkrije slabost. Ona se služi pretvaranjem te mu udovoljava na sve načine i kad stekne njegovo povjerenje, on se u nju zaljubi i smatra je izvanrednom ženom. Na kraju kad ga izmuči i ponizi udaje se za drugoga.
Dojam o djelu:
Djelo je zanimljivo jer prevladava humor. Mirandolina je snalažljiva
žena i uz pomoć svojih sposobnosti uspijeva pokoriti muškarca koji
nikad nije volio žene, te na kraju on postaje strastveni zaljubljenik u njih.
 
zbirkalektira @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Vjekoslav Kaleb - već prvim knjigama novela (Na kamenju, Izvan stvari)
uvrstio se u red naših najboljih prozaika. U izvrsno komponiranim
novelama daje sugestivnu sliku zaostalog sela šibenske Zagore, osebujnim
stilom i jezikom, što je rezultat njegovog boravka kao učitelja u
kamenjaru kopnene Dalmacije. Poslije završetka NOB-e u kojoj je i sam
učestvovao, piše romane i kraće proze iz borbe i okupacije, u kojima slika
našeg čovjeka u njegovim najtežim i najsvjetlijim trenutcima (Divota
prašine). Osim toga napisao je novele Brigada i Nagao vjetar; romane
Ponižene ulice, Bijeli kamen i Mrtvi zvuci.
Vrsta djela:
Psihološka novela
Mjesto radnje:
Seoska kuća u Dalmatinskoj Zagori
Vrijeme radnje:
Rana jesenska večer
Kratki sadržaj:
Jedne večeri u kuću seljačke obitelji dolazi pas. Jednostavno se pojavio na
vratima kuće i ušao. Domaćini su se jako začudili. Dok su večerali, pas je
prišao ocu Franji i stavio mu šapu na koljeno. Frane mu je bacio na pod
hrane, ali pas nije htio jesti dok mu Mara nije dala hranu na tanjuru.
Uskoro su se pojavili susjedi i počeli znatiželjno i s poštovanjem
promatrati psa, ispitivati njegove domaćine i svrhu dolaska psa. Dok su
oni pričali i nagađali odakle je pas i zašto je tu, on je odspavao i otišao.
Kompozicija djela:
Uvod:
U dosadno blagdansko veče obitelj (otac Frane, majka Mara i slaboumna
kći, čije se ime čak i ne spominje) se sprema na počinak, ali tišinu i
ispražnjenost prekida nenajavljeni gost - pas.
Zaplet:
Njegovo prisustvo kod ukućana izaziva strah i poštovanje kao odraz
njihovog neznanja i neukosti. U kratkom vremenu koje je kod njih proveo
ništa se bitnog nije desilo, tek se u mužu probudila lagana nada kako
jedan neznatan i čudan događaj može u život unijeti željenu promjenu.
Epilog:
Odlaskom psa, pred kojim su se svi povukli i napravili put, mimo njih je
prošla životna prilika o kojoj su u sivilu svoje svakodnevnice snivali.
Analiza likova:
Pas
Jedini zanimljivi i karakteran lik ove novele je pas. Ne samo izgledom
nego i ponašanjem već je na samom početku jasno da nije riječ o lutalici
nego o gospodskom psu pedigriranog porijekla. Ima pametne oči koje su
fascinirale seljane. On je tih i svojim držanjem i suzdržanim ponašanjem
ostavlja dojam nekog gospodina.
"S vratiju su gladala dva blaga, pametna oka, mirna i sama kao dvije
svijeće na oltaru... Ovelik lovčarski pas prepeličar, duge sive dlake,
tankih smeđih ušiju obješenih i priljubljenih uz obraze kao baršunaste
krpe. Nekako je tih, svečan i bojom se slaže s mrakom, a oči mu se
odvajaju. Gleda ljude napeto, ali pristojno i očekuje znak dobre volje."
Mara
Seljačka žena u kojoj je pas probudio veliko poštovanje, te se ona
prema njemu odnosi kao prema uvaženom gostu.  
Kći
Ona je slaboumna, ima raščupanu kosu.
Seljani
Svi se boje psa, osjećaju da je on kulturniji, civiliziraniji i nekako u svemu
bolji. Zbog toga osjećaja ga jako poštuju, ali ga ni ne žele u svome selu.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Vjekoslav Kaleb je rođen 1905. godine u Tisnom na Murteru. Bio je književnik, i već prije drugog svijetskog rata se proslavio kao jedan od naših istaknutih prozaika djelima: Na kamenju i Izvan stvari. Poslije rata je nastavio pisati kraće i duže proze, novele i romane, dajući čitateljima sugestivnu sliku zaostalog sela šibenske Zagore. Poznatija djela iz toga razdoblja su mu: Divota prašine, Bijeli kamen, Samrtni zvuci, Gost, Nagao vjetar...
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u malom selu šibenske Zagore, vjerojatno krajem 19. st.
Tema:
Čudan posjet gosta – psa koji diže cijelo selo na noge
Kratki sadržaj:
U malo selo šibenske Zagore dolazi čudan pas, za kojeg se nezna niti čiji je niti odkuda je došao niti kako je došao. Usred večeri ušeće se u kuću jedne obitelji i tamo odluči malo odspavati. Začuđeni njegovom čudnom pojavom, ukućani prihvaćaju psa kao gosta, koji je razbio stalnu seosku monotoniju. Uskoro se skupljaju seljani i pokušavaju se dosjetiti što da učine sa psom. Dok oni tako razmišljaju, pas se probudi i nastavi svojim putem, dovršivši tako svoj čudni posjet.
Analiza likova:
Frane - Pošten, dobar, pouzdan, hladnokrvan
Mara - Marljiva, puna ljubavi, vrlo pobožna
Špirkan - Mudrijaš, voli biti u središtu pažnje i prodavati pamet
Zvonar Markutina - Brzo polazi za tuđim mišljenjem i pazi da nikome ne
                             proturječi
Šaka - Ratoboran mladić, nevoli čudne događaje
Kazo - Miran čovjek, smiruje okolinu
Dojam o djelu:
Pisac vrlo slikovito opisuje svaku pojedinost interijera i izgleda ljudi.
Iz teksta se vrlo lako zaključuje o kojim se staležima ljudi radi i koji
su njihovi običaji. Karakter ljudi se, pak, vrlo slabo nazire kroz veliko
mnoštvo vanjskih opisa.
 
zbirkalektira @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
O djelu:
Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i
osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti,
traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o
dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će
živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom
čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao
ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od
“dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su je
okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se
gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena
duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s
vremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko
bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a
“budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svi
dani bili su joj isti, ali ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao
mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog
života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije
znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će
je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili
pun blaženstva do prozorčića na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila,
ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i
čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela
je da bude već sutrašnji dan. Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na
mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve
groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od
balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim
zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na
podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama.”
 
Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da
neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi
je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci
od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a
napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko
vrata”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju
je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među
ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog
ručka.” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to
nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.
Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a
ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra
žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog
zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha
kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek
željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je
činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje
dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna
ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se
je srušio, sva maštanja, sve zamisli o bijegu i uzbudljivom životu razbile
su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo
uspomena.Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena.
Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne
knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav
nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je
opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo
nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba
su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija.”
Citat:
(“Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija,
 koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom
 polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj
  se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve
  uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti
  mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca,
  Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je
  hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno;
  jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest
  pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi, osjećala je kako je
  duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu,
  osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”)
Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga. Charl poslije njezine
smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom
Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi
pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši
djevojčicu samu...
Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji
savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene,
malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog
talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala.
Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni
strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako
očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona
borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji
bijeg.
S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek
većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi.
Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i
samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš,
raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim,
mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika
koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo”).
Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao
gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz
svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od
detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova
maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.
Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i
ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su
pobjednici.
Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , često je služila kao polazna
točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne
biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića;
svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih,
romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice.
On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je
jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u
odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.
I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje
svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.
Kratki sadržaj:
U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz
samostana uršulinki gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik
iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu
njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu
ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je
o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i
blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također
pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući
se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan,
dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona
sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više
otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade
zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona,
pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a
Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj
prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da
pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od
bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca.
Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen,
i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u
hotelu i u međuvremenu ona upada u nove dugove, tako da u njih uvlači i
svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji
duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od
kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog
ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti.
Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao
preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom,
tražeći sreću i zadovoljstvo.
Analiza likova:
Emma Bovary
Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica,
progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih
romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz
samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je
čekala da život počne, da se maštanja obistine.
“Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..”
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon
udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom
je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike
iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.
“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema
 sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po
 svima kutovima njena srca.”
Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa,
ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi
pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu,
budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika
Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u
nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da
je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i
ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje
gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost
i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a
Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se.
Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;
jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako
stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu
ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne
donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i
munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa
volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor...” a ne zna da su prave ljubavi
tužne i da se vrlo rijetko događaju.
“Charles je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri
 pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj
 ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima
 bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama.
 Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su
 crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno,
 s nekom prostodušnom smjelošću.”
”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole
 njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko
 su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom,
 koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne
 rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale
 pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom
 životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani
 lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.”
Charles Bovary
Veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava
Emmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatrao
da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu
ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.
Emma i Charles bili su kontrasti:
U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu:
“A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni?
 Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.”
Pejsaž:
“Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu
 livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale
 kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na
 čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na
 rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena
 svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave,
 pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak
 na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta.
 Tiha noć se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola
 zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa
 govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana
 ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu
 tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u
 njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene
 onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna
 životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na
 mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na
 osmanluku.
 
“Ah divne li noć!” reče Rodolphe.
“Imat ćemo ih još!” odgovori Emma.
zbirkalektira @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 0
Vrsta djela:
Drama u tri čina (psihološko-socijalna)
Mjesto i vrijeme radnje:
Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18., od jedan do pet u noći
Likovi:
-         Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)
-         Barunica Castelli-Glembay, njegova druga žena (45 godina)
-         Dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli
    (38 godina)
-         Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana
    (29 godina)
-         Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)
-         Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd.
    (28 godina)
-         Dr. med. Altman, liječnik (51 godina)
-         Dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)
-         Oliver Glembay, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina)
-         Sobarice, gosti
Sadržaj:
Čin prvi
Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay.
Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica
Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete.
Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone
Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima
lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici.
Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori
da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je
gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta
Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi
razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu
stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih
portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na
portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je
točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara
Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba
tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za
nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o
obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u
novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni
očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi
barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je
uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome
protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u
kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove
kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim
djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu
je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena
optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice.
Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje
govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku.
Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući
govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se
buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne
govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu
Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla,
otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi
priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici
je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u
vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta.
Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je
čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na
to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu.
Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin
ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.
Čin drugi
Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On
pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije
trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i
mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na
Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne.
Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja
se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju,
grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone
upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i
da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi
da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a
Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je
barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je
mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu
za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah
sljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni
izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da
mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone
optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila
živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti
cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da
nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i
imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to
kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje
pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana
baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje.
Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod
Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice.
Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga
jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove
slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje
sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je
bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom
mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.
Čin treći
Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na
klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede
Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara
Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i
Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s
medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan
skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu.
Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba
govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna.
Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje
sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori
Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori
kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu
već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na
telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke.
Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do
divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da
postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput
luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki
govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori:
“Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko
ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo
samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti.
Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima
škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje.
Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se
lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i
uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana.
Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.
zbirkalektira @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”...
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.
Tema:
Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice.
Ideja:
Ljudska djela nisu uvijek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem.
Sadržaj:
1. slika
U maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog
mjesta i jedan od najmlađih, don Jere, smišlja način na koji bi učvrstio
vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamijeniti kip bogorodice sa
živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u
postojanje Boga. Ostali svećenici se baš i ne slažu s tom idejom ali ipak
pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostana da mu pošalje
jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u
biskupiju dolazi i čovjek po imenu Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On
priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio
mehanizam koji pokreće Isusovo tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da
ga svećenici prikažu narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra
takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga
Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu
priča kako se zaredila i priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju
ispada da je Kozlović Magdalenin otac.
2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu.
Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od
njega da što prije predstavi kip biskupu koji je za nj jako zainteresiran.
Kozlović odlazi da uredi kip.
3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj
sebi. Don Jere koji već duže vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to
priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi
mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne
može otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane
ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se
Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu.
4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi
su već izašli iz crkve osim Kozlovića i žene koja moli za svoga sina.
Kozlović gleda u Gloriju a ona, svjesna svoga zadatka, ignorira oca. Žena
ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme
želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da
je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i
uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema
vratima, ali zastane i kaže kako je to nekad bila njegova kći, ali ju je sada
izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča
gospi: “Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i
slavu. Oprosti.” Uto uđe don Zane i ništa ne rekavši prijekorno pogleda
don Jerea.
5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena
plače. On ju kori zato što je proplakala pred ocem, a ona se pravda:
”Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip!
 Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu
 moju riječ, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ništarija, bez ijedne suze
 u oku!”
Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije 
želio da joj se vrati ljubav za “onim” životom. Ona mu na to priznaje da
ga voli, ali on ipak ne želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi
Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od
Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava
da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala
lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato
provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u
napadu bijesa razbije raspelo.
6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi
priča sa Tonijem, jednim od klauna. Kaže mu kako više ne može moliti,
kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije
sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke
otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je čula glas: ”Pazi! Pazi!”. Toni ju
razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese
poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi i Kozlović.
On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri.
Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četiri klauna
i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu
ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je
don Zane dobio biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na živcima”
i da je ovdje na liječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže
kako je uništio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže
joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne
vjeruje, što zato što je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u
gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je
Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire.
Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu.
Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četiri klauna iznose Gloriju. Don
Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju.
Likovi:
-         Sestra Magdalena (Glorija Fleche)
-         Rikardo Kozlović (Floki Fleche)
-         Biskup
-         Don Jere
-         Don Zane
-         Toma
-         Majka
-         Toni, Bimbo, Bepp i Kock - četiri klauna
Analiza likova:
Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže “bludnica”.
Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana prihvaća
taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno
potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea.
Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno
priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju
snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno
kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu...
Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje
slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom
postoji većinom zato što bez nje cirkus propada.
Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva
obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog
ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje
dobro promišljene i razrađene.
Sukobi:
Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene, i vjera koja takve
veze zabranjuje. Drugi sukob je između Magdalene i Jagode tj. Glorije,
odnosno sukob vjerskog života i svjetovnog života.
Simboličnost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda”
mogla prikazati kao cirkusarije.
zbirkalektira @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J`accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “čiste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin,
romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetničko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta”. Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.
Kratki sadržaj:
Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji – na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije – najstariji sin, Katarina – najstarija kći, Alzira – nešto mlađa, zatim Žanlen – jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kući jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Međutim štrajk ne uspijeva unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu – tako i Maevi Alziru – već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.
Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom – Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.
Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim tada i sam vlasnik-gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen – najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama – mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako-tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut – radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.
Analiza likova:
Etjen
Inteligentan mladić, energičan i poduzetan međutim ipak se previše opija
nenadanim uspjehom među ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog
toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, međutim na
posljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu,
voli Katarin - “mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast
čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.”
Katarina
Hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli,
odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka – zato jer:
 
“ni druge žene nisu ništa sretnije”.
“...bijela, blijeda lica usled malokrvnosti, nejaka, bijelih lijepih zubiju,
 tamnih očiju sa zalenkastim odsjajem”
Otac Mae
Razuman, vrijedan, pošten i miran radnik
Maeva žena
Vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima,
prava majka.
Žanlen
Vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom.
Rasener
Stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan ali se ne zanosi
idejama naivno poput Etjena:
“...jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim
 osmijehom”
Šaval
Nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje:
“visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta,
 koji se ljutio”
“Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim
 orlovskim nosom.”
Opis rudnika:
“Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.”
“Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame.”
zbirkalektira @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Grigor Vitez rođen je 1911. g. u Kosovcu, u Slavoniji. Objavio je zbirke
pjesama; “San boraca u zoru” (1955.), “Pjesme” (1950.), “Naoružane
ruže” (1955.), “Povjerenje životu” (1985.), i poezije “Kao lišće i
trava” (1960). Za djecu je je objavio zbirke pjesama: “Vesele
zamke” (1955.), “Prepelica” (1956.), “Sto vukova” (1957.), “Kad bi drveće
hodalo” (1959.), “Hvatajte lopova” (1964.), “Gdje priče rastu” (1965.),
“Igra se nastavlja” (1967.), i slikovnice; “Medvjed kao pudar”, “Dva
pijetla”, “Tko će s nama u šumicu”, “Životinje spavaju”, “Maksimir”,
“Doživljaj svjetskog putnika” i “Čudna škola”. Neke od pjesama Grigora
Viteza prevedene su i objavljene na petnaestak jezika izvan naše zemlje.
Osim pjesama Grigor Vitez je pisao priče i članke za novine i časopise.
Grigor Vitez je umro 23. studenog 1966. godine u Zagrebu, a sahranjen je
u svom rodnom selu.
Tulipani dižu čaše
Tema: Radost tulipana
Osnovna misao: Treba čuvati cvijeće, odnosno prirodu koja nam uzvraća
                         svojom ljepotom
Vrsta stiha: Vezani
Vrsta pjesme: Lirska – pejzažna
Stil: Personifikacija (“Sunce toči”)
Lastavica
Tema: Povratak lastavica s juga
Osnovna misao: Kada dođu lastavice počinje proljeće
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska – pejzažna
Stil: Personifikacija (“A što si nam donjela? Proljeće na repu“)
Zmaj
Tema: Putovanje avionom
Osnovna misao: Ne treba se bojati leta avionom
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska – misaona
Stil: Poredba (“Zmaj je avion”)
Lovačka priča
Tema: Priča lovca o lovu na jelena
Osnovna misao: Treba biti mudar i snalažljiv
Vrsta stiha: Slobodni
Vrsta pjesme: Lirska – misaona
Olovko, olovko
Tema: Želja učenika da ne moraju sami pisati zadaću i učiti
Osnovna misao: Ne teba biti lijen
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska – misaona
Stil: Personifikacija (“Knjižice, knjižice, Nauči se!”)
 
zbirkalektira @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došla do izražaja autorova ljubav prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo "Galeb Jnathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali
princ".
Mjesto radnje:
Nebo i zemlja
Tema:
Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjeti
Osnovna misao:
Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više
ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.
Likovi:
Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang.
Kratki sadržaj:
Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne večeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu, ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je. Jonathan je sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i
najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika, i sa njima i Fletcherom se želio pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo pomalo na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata. Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom,
za utjelovljenjem savršenstva i znanja. U toj utrci nije mogao pobijediti
jer znanje nema granica.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Richard Bach, suvremeni pisac rođen u SAD-u. Po zanimanju je bio vojni pilot, a bavio se i akrobacijama športskim avionima. Pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom Galeb Jonathan Livingston, u kojoj je došla do izraza autorova ljubav prema plavim visinama. U njegovom životu i književnom djelu Richarda Bacha ima mnogo sličnosti s francuskim pilotom i književnikom Antonieom de Saint Exuperyjem i njegovim djelom Mali princ. Tragovi toga djela prepoznaju se i u ovom djelu.
Kratki sadržaj:
Bilo je to jednog mladog i sunčanog jutra. More je bilo kao ulje i nije bilo ni daška vjetra. Milju od obale bili su ribarski čamci koji su bacali loše mamce galebovima. Tako je kod galebova počeo radni dan. Na pučini,
daleko od obale, potpuno sam vježbao je galeb Jonathan Livingston. Bio je vrlo mlad i znatiželjan, a imao je tako sjajno perje koje se iz daljine čak činilo zlatno. Za njega je letenje bilo umjetnost koju je želio temeljno savladati. Uvijek je ekspepimentirao, isprobavao niske letove i sve moguće akrobacije, ali mu nije išlo. Kad je odrasao jato ga je odbacilo jer
su bili suprotnog mišljenja. Jonathan je raširio krila i odletio u nepoznato. Nakon dugog leta došao je do skupine galeba koji su se također posvetili letenju. Tamo je bio dobar učenik, i sve je davao od sebe da ostvari svoj
san. Starješina ga je dugo vremena podučavao i tako je nakon nekoliko
godina napustio svoje prijatelje. Kad je došao do druge obale naišao je na mlade galebe koji su došli da nauče letiti. Jonathan ih je počeo
podučavati. Najviše mu se sviđao galeb Fletcher Lynd. Bio je mlad, brz i
jak, a njegovo jato ga nikad nije tako kaznilo kao Jonathana njegovo jato. Imao je vruću želju da nauči letjeti. Svo znanje koje je Jonathan imao prenio je Fletcheru. Sve je više bilo mladih, znatiželjnih i odbačenih galeba tako da su osnovali školu. U njoj su pretežno učitelji bili prvi galebovi koji
su učili kod Jonathana. Učenici su smatrali Jonathana kao sina Velikog
Galeba. Uvijek im je tumačio da nema ograničenja tj. da nema granica.
Nakon dugog vremena Jonathan se uzdigne u zrak i napusti učenike
kličući: ”Nema granica”. Fletcher se nasmiješi, misleći na Jonathanove
riječi. Tako je počela njegova utrka za znanjem.
Dojam o djelu:
Ova knjiga govori o ljepoti visina i mora tj. o njihovom kontrastu. Ima
puno opisa, što mi se posebno sviđa. U knjizi ponekad prevladavaju
dosadni i nepotrebni odlomci, pa bi se jedan dio njih mogao izbaciti.
Glavni lik je galeb Jonathan Livingston, a govori se i o galebovima Fletcheru, Lowellu, Henryu i ostalima. Radnja se odvija na obalama, moru,
a na početku i u ribarskom selu. Knjiga nije najbolja, ali se može pročitati.

TREČA VERZIJA:
Kratki sadržaj:
Daleko na pučini galeb Jonathan Livingston potpuno sam vježbao je letenje. Bio je mlad i htio je potpuno svladati vještinu letenja. Izvodio je akrobacije i letove ali mu baš i nije išlo. Kad je odrastao jato ga je odbacilo zbog njegove vezanosti i predanosti letenju. Nakon izopćenja iz jata upoznao se sa skupinom galebova kojima je cilj isto bio naučiti letjeti. Brzo, ali i dugo je učio od svojeg instruktora. Kad je napokon sve svladao vratio se do obale da bi poučavao mlade galebove koji su bili izopćeni iz jata jer su htjeli naučiti letjeti. Najviše od svih svojih učenika mu se sviđao Fletcher Lynd kojemu je prenio sve svoje znanje. Jonathan je cijelo vrijeme tumačio da nema granica. Fletcher je to shvatio i, kao i Jonathan, naustavio je poučavati mlade galebove.
Analiza glavnog lika:
Galeb Jonathan Livingston
Jonathan je bio vrlo uporan u letenju i pod svaku cijenu je htio letjeti najbolje što može, na tome putu je doživio mnogo neuspjeha ali nije posustajao i to govori o njegovoj upornosti. Jonathan je shvatio smisao života koji je njemu bio glavni zadatak za svladavanje.
Poruke:
„Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i
 savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!“
 - Svaki čovjek treba imati smisao života, i treba se potruditi da ga ispuni.
 
„Odgovor je u tome što si ti Jonathane rijetka ptica, jedna među
 tisućama.“
 - Društvo određuje način života i kvalitetu. Danas je jako teško dokazati
    se kao pojedinac jer su postavljena pravila od kojih nema odstupanja
    zbog izopćenja iz zajednice i društva.
Dojam o djelu:
Knjiga mi se jako svidjela jer opisuje društvo u samu srž sa svim dobrim i
lošim osobinama. Jonathan je u ovoj knjizi oličenje slobode uma, duha i
tijela. Ne priznaju se današnje granice i standardi života. Djelo nas uči da trebamo iskoristiti život što bolje i tome da u svakome od nas ima
Jonathana. Djelo mi se posebno svidjelo zbog mnogobrojnih poruka. Pisac
je u knjizi pomoću Jonathana ostvario svoj san o slobodi. Knjiga ˝Galeb
Jonathan Livingston˝ me je podsjetila na djelo francuskog vojnog pilota i
književnika Antoniea de Saint Exuperyja i njegovo djelo ˝Mali princ˝ u
kojem iznosi svoje razmišljanje o ljudima i njihovim postupcima.
Sve u svemu knjiga je vrlo dobro napisana i vrijedi je pročitati.
zbirkalektira @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Vrsta djela:
Drama
Mjesto radnje:
Atena
Likovi:
Fedra, Tezej, Hipolit
Kratki sadržaj:
Fedra je žena kralja Tezeja. Dok je kralj bio odsutan ona se zaljubi u njegova sina Hipolita. Kad se vratio Tezej, Fedra je za to okrivila Hipolita.
Hipolit je zaljubljen u drugu te njoj priznaje svoju ljubav. Fedra se ubija tako što skoči sa visoke litice u more, ali ostavlja pismo za Tezeja u kojemu dodatno optužuje Hipolita. Tezej vjerujući svojoj ženi okrivljuje Hipolita. To dovodi do teškog sukoba između oca i sina. Hipolit odlazi iz rodnog grada, ali odmah iza gradskih zidina Hipolitovi konji, kojima je mnogo puta upravljao, odjednom podivljaju te Hipolit pogine pod njihovim kopitima. Do Tezeja dolazi Hipolitov učitelj te govori Tezeju što se dogodilo i objašnjava, skupa sa Fedrinom sluškinjom, kakve su stvari zaista bile. Tezej otrči do mrtva sina te ga oplakuje moleći ga za oprost zato što mu nije vjerovao.

DRUGA VERZIJA:
Sadržaj:
Hipolit govori Teramenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6
mjeseci. Teramen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i
klonit ružnih mjesta. Teramen ga pita dali možda bježi od ljubavi prema
Fedri; Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju.
Teramen ga moli za pravi razlog njegova odlaska. Prije odlaska Hipolit se
otišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi. Fedra govori Enoni
kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći.
Fedra priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita. Panopa govori
Enoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani žele
njezina sina za vladara, pošto je umro kralj (Tezej). Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, te neka uzme Hipolita,
kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov
bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Aricija pita Himenu na
koji način je Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.
Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju. Aricija ne vjeruje kako
je Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav. Hipolit se
sprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojat za svog sina
dok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit joj
govori kako je ona još u braku sa njegovim ocem. Fedra shvaća što radi te
mu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt. Teramen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire te kako od sramote neće moći stati pred Tezeja, te da i ako mu ne kaže ništa se neće promijeniti. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja. Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri no ne
zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej na neki način shvaća kako mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman, te se pita kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila. Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovat da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj,
kada zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje. Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da zbog toga što je učinio jako pati. Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao. Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati. Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti. Hipolit razgovara sa Aricijom, priznavaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti. Također govori kako se
Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula. Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja, jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.
Analiza likova:
Fedra
Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne
misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom.
Kasnije shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.
(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).
Hipolit
Sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonaka. Žrtva je tragične sudbine.
Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i
proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek.
Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.
Tezej
Sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac, te ja kao takav uzor svome
sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od
sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli svog
sina. Također častan čovjek, misleći kako će se dijelom iskupiti,
sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.
zbirkalektira @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Mihail Jurjevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemićke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu« glasio je :»Tako mu i treba!«
Bilješke o djelu:
U svim djelima koje sam da sada čitala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada nećemo moći odgovoriti, tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob neriješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je sve ono što nam se dogodi puka slučajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku sudbina unaprijed određena ili je ona samo slučajnost, a to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti…
Kratki sadržaj:
Djelo počinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte, jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži,
nitko nije imao hrabrosti, a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti, i to iznio,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućama, Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru,
ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je poručnik Vulić ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela. Pečorin
je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka, a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.
Analiza poručnika Vulića:
“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju.
 Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan
 nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je
 vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu
 može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao
 oni koji mu je usudosudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali
 oštro; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne; gotovo
 nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama...”
 (str. 152.)
Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja nećemo moći nikad odgovoriti:
»…I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
    Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?«  (str. 151)
Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
»Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek
 po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed
 određen kobni trenutak… Tko hoće da proba?
    - Hajde da se kladimo – rekoh u šali.
    - Kako?
    - Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika,
      sve što sam imao u džepu.«  (str. 153)
Može li netko predvidjeti nečiju smrt?
»Zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice
 i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoč njegovoj hladnokrvnosti,
 učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.
 Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer
 su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu
  sudbinu; instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu
 izmjenjenu licu pečat skore smrti.«  (str. 158)
Može li čovjek izbjeći sudbinu?
»Da, šteta je tog čovjeka… Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s
 pijancem! Uostalom, valjda mu je tako suđeno…«  (str. 160)
 
zbirkalektira @ 16:51 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu te je prognan u južnu Rusiju i tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…
Vrijeme radnje:
Radnja se odvija oko 19. stoljeća
Mjesto radnnje:
Radnja se odvija u Rusiji
Kratki sadržaj:
Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otići u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s Olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na dugo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u
St. Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.
Analiza likova:
Evgenije Onjegin
Tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća
nezainteresiranost, možda čak i lijenost.
Lenski
Romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju,
kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.
Tatjana
Seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseaua,
posjeduje neposrednost, nesumljivo stečenu u provinciji među pukom.
Napomena:
Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane,
gdje je čest lik suvišnog čovjeka.
 
zbirkalektira @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 3, 2009
Kratki sadržaj:
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz
Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.
Analiza likova:
Čiča Grandet:
Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.
“Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”
“Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.”
Eugenie Grandet:
Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.
“Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.
Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”
“U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”
“Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”
“Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”
Charl Grandet:
Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.
“Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”
“Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”
  “Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”
“Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.
Gospođa Grandet:
“Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”
Velika Nanona:
Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.
“Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”
“Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost.
Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”
O djelu:
Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene.
Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.
“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”
Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzac je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).
Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”
Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:
(“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”).
Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi”. “Za njega, za njega”, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta”. Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine”. Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.
Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo “čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”
Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog njegovog vremena.
Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”). Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.
Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.” (“Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).
Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.
zbirkalektira @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Vergilije je bio najistaknutiji rimski pjesnik Augustova doba.
Bio je poseban ljubitelj starogrčkih pjesnika i filozofa.
Živio je na Augustovu dvoru koji ga je i nagovorio da napiše Eneidu,
junački ep u 12 pjevanja i ukupno 9 896 heksametara, u kojem je
proslavio rad Julijevaca kojima pripada i car August. Vergilije je snažno utjecao na mnoge europske pisce.
Vrsta djela:
Junački ep
Kratki sadržaj:
Poslije propasti Troje Eneja se spašava i sa svojim sinom Askanijem
otplovi u Italiju sa željom da na ušću Tibera osnuje novo carstvo.
Eneja je prikazan kao praotac rimskog naroda, a neizravno i kao Augustov
praotac. U prvom pjevanju prikazan je Enejin put u Italiju i nezgode koje
mu priređuje božica Junona. Bog vjetrova, po Junoninoj želji, uništava
Eneji brodove i on dolazi u Kartagu na dvor kraljice Didone. U drugom i
trećem pjevanju Eneja pripovijeda svoje doživljaje. U četvrtom pjevanju
prikazana je ljubav između Didone i Eneje, koja završava tragično.
U petom i šestom pjevanju prikazan je Enejin bijeg prema Siciliji i silazak
u donji svijet, kroz koji ga vodi Sibila. Od sedmog do dvanaestog pjevanja
razvija se priča o Enejinom dolasku na obale Tibera, borbi s kraljem
Turnom i njegovom smrti.
Jezik, stil i kompozicija djela:
Vergilije je Homerovim stilom i tehnikom kompozicije obradio legendu
o Trojancu Eneji kao osnivaču Rima i tako stvorio rimski nacionalni ep.
Vergilije je svoj epski spjev obogatio ljubavnom pričom, utkavši u epsku
radnju dramske zaplete i produbljene slike osjećaja. Ovaj ep je spjevan
po uzoru na Ilijadu i Odiseju. Spjevan je u dvanaest pjevanja u kojim se
prvih šest pjevanja odnosi na Enejina putovanja koja možemo usporediti
i sa Homerovom Odisejom, dok drugi dio epa pjeva o ratovima te je
napisan po uzoru na Ilijadu. Ep se sastoji os 9 896 heksametra, a jezik je
vrlo jednostavan i jasan.
Analiza likova:
Eneja
Razlikuje se od Homerovih junaka koji djeluju uglavnom spontano,
on je u prvom redu oruđe sudbine koja mu je naredila da udari temelje
budućoj veličini Rima. Time se nekako mogu opravdati neki njegovi
postupci koji bi inače bili za osudu. Kraljica Didona primila ga je kao
brodolomca u svoj grad, a on je, unatoč svim njenim dobročinstvima,
neviteški napušta.
Didona
Pametna i lijepa kraljica Kartage koja se zaljubljuje u Eneju nakon
njegova dolaska u Kartagu.
Dojam o djelu:
Eneida kao ep je u biti zapravo Ilijada i Odiseja.
Ipak, Vergilijeva je izvornost osebujna, osobito su izvorni njegovi opisi oluja, ljubav Eneje i Didone, te je Eneida pravi roman u stihovima kojeg krase razne usporedbe, stanovita jasnoća i posebni likovi s jedinstvenim osobinama. Zbog svih tih elemenata Eneida me se duboko dojmila te je smatram za jedan od najboljih epova.
 
DRUGA VERZIJA:
Kratki sadržaj:
Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživo je mnoge nedaće koje mu je priređivala božica Junona razbivši mu brodovlje uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu. Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spaleći se na lomači. Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest, a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom koja mu nije oprostila što ju je napustio.
Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna.
Mjesto radnje:
Kartaga i Italija
Tema:
Enejina lutanja nakon pada Troje i ratovanja po dolasku u Lacij radi
osnivanja nove države.
Vrsta spjeva i značaj:
Junački ep značajan po tome što je to prvi pravi rimski nacionalni ep,
kojeg do tada rimska književnost nije imala i koji se do romantizma
cijenio kao najviši uzor epskog pjesništva uopće.
Pjesnički uzor:
Homer odnosno Ilijada i Odiseja
Kompozicija djela:
U prvih šest pjevanja opisuje lutanja Eneje /Odiseja/, a u drugih šest
pjevanja opisuje ratovanja Eneje na italskom tlu /Ilijada/
Glavni motiv:
Osnivanje nove države odnosno Rima
Likovi bogova:
Jupiter /Zeus/ - Vrhovni bog
Junona /Hera/ - Žena i sestra Jupiterova, želi propast Eneji i Troji
Venera /Afrodita/ - Boginja ljepote, majka Eneje
Minerva /Palada/ - Atena, kći Jupiterova, boginja znanosti i umjetnosti
Neptun /Posejdon/ - Bog mora, staje na stranu Eneje i Trojanaca nakon
                              što Junona uzburka more jer ne dopušta da itko
                              remeti vode, to su njegovi poslovi
Merkur /Hermes/ - Glasnik bogova
Analiza likova:
Laokont
Domišljat, nepovjerljiv, pametniji i mudriji od ostalih.
''Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih sviju
darova.'' - Izreka koja se i danas upotrebljava, a znači da se neprijatelju
ne može vjerovati ni kada se ponaša kao prijatelj, jer sprema neku novu
prijevaru.
Sinon
Lukav i lažljiv Ahejac koji je dobrom glumom uvjerio Trojance da konj
nije varka, već da ga Ahejci napraviše za uzvrat otetom kipu božice
Palade /Minerva/ koji se nalazio u Troji, te za uvredu bogova i tim
konjem žele okajati svoj zločin. Također je rekao Trojancima da će Troju
i njihovog kralja Prijama snaći veliko zlo ukoliko odbiju darovanog konja.
Nakon strašne smrti Laokoonta i njegovih sinova Trojanci se uplašiše
shvativši smrt kao kaznu, srušiše zidine Troje i unesoše konja.
Lažljivi Sinon noću je pustio Ahejce iz konja koji pobiše Trojance i osvoje
Troju.
U epu je potresno prikazana smrt trojanskog kralja Prijama kojeg je
na veoma okrutan način ubio Ahilejev sin Pir prethodno ubivši mu sina.
Hektorova sjena potakla je Eneju da napusti Troju i da potraži novu
domovinu.
Kasandra
Prijamova kćer u koju je bio zaljubljen Apolon i koji ju je učinio
proročicom, ali kako je odbijala njegovu ljubav kaznio ju je time da
njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao što je odredilo sudbinu Troje.
Didona
Lijepa, pametna, dobra ponosna kraljica Kartage bori se s osjećajem
dužnosti, strasti i ljubavi prema Eneji, ljubav pobjeđuje i to dovodi do
tragedije.
Eneja
Hrabar, dobar, pravedan, dužnost stavlja ispred osjećaja.
Enejin lik prema drugima:
Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze, patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu.
Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio,
iako ga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima.
Poštuje i sluša bogove, naročito Jupitera, koji je odredio njegovu
sudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova.
Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata.
Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt - pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala. Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu.
Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu.
Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini, kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju, već su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci.
Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog glasa, osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život.
Haron je bio prevoznik duša u podzemnom svijetu preko rijeke Stiks gdje bi one našle mir ali samo ako je tijelo bilo zemaljski sahranjeno. Duše koje nisu imale zemaljski pokop bile su osuđene na vječno lutanje.
Podzemni svijet se sastoji od tri kruga:
Tartara - pakao u kojem su zločinci vječno izloženi mukama
Elizija - raj u kojem vlada vječno blaženstvo
Čistilišta - u njemu su duše koje će nakon čišćenja biti ponovo utjelovljene
Ljudi najčešće ne upravljaju svojim strastima, već postaju žrtve strasti, što je u konačnici postala i Didona iako je svojevoljno izabrala smrt.
U život svakog pojedinca nužno je da sam odlučuje o svojoj sudbini.
zbirkalektira @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Erich Kaestner je rođen 1899. god. u Dresdenu. Poznata djela su mu: Artur s dugačkom rukom, Trojica u snijegu, Emil i tri blizanca, Konferencija životinja, Blizanke, a najpoznatije djelo mu je Emil i
detektivi. Bio je doktor filozofije i neko vrijeme bavio se novinarstvom.
Mjesto radnje:
Grad Berlin
Vrijeme događaja:
Ljeto
Osnovna misao:
Krađom i lažima ništa se ne može postići, a djeca bi ponekad mogla biti
bolji detektivi od odraslih.
Kratki sadržaj:
Gospođa Tišbojn poslala je svog sina k baki u Berlin. Majka mu je dala
140 maraka da ih preda baki. U vlaku je Emil zaspao i čovjek u krutom
šeširu Grundijas uzeo mu je novac. Kada je vlak stao Emil je izašao iz
vlaka i tada primijetio da nema novca. Susreo je Gustava i ispričao mu što mu se dogodilo. Gustav je pozvao dječake. Grundijas je uzeo taxi spremajući se pobjeći. Dječaci su jurili za njim. On je otišao u hotel, a
dječaci su se sakrili. Gustav je ušao za njim kako bi ga mogao špijunirati.
Malo kasnije Grundijas je otišao u banku a tamo su ga dočekali dječaci sa
službenicima banke i stražarom. Tu su ga i ulovili. Majka i Emil su se
zajedno vratili kući sretni i zadovoljni.
Analiza glavnih likova:
Emil - Pošten, poslušan, zabrinut, dobrodušan, osijetljiv.
          Sviđa mi se zato što je hrabar.
Profesor - Dobar prijatelj, pametan.
                 Sviđa mi se što ima jako dobre osobine.
Gustav - Pametan, ne odaje tajne.
              Sviđa mi se zato što je dosjetljiv.
Sporedni likovi:
Emilovi prijatelji, Poni Hiten, majka, baka, tetka Marta.
zbirkalektira @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Vrsta djela:
Tragedija
Tema:
Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca
Mjesto radnje:
Grčka (Mikena), selo
Vrijeme radnje:
Poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)
Ideja:
Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.
Likovi:
Elektra
Orest, Elektrin brat
Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova
Agamemnon, vladar Mikene
Seljak iz Mikene, Elektrin muž
Dioskuri; Kastor i Polideuk
Analiza likova:
Elektra
Zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će se za Pindara.
Orest
Nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo           godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku.
Klitemnestra
Simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža:
Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju da bi se mogao vratiti kući;
Klitemnestra ga vara sa Egistom i zajedno s njime ubija muža, zbog tog
žrtvovanja njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu;
na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra
se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku.
Problemi koji se obrađuju u djelu:
Moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji,
              ali njihova osveta nema etičko opravdanje.
Psihološki – Glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom
Povijesni – U korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene
                (koja je bila Klitemnestrina sestra) - povod trojanskom ratu.
Dojam o djelu:
Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, već njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i većini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca).
zbirkalektira @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Kratko ispričati radnju sva četiri čina i istaći najdramatičniji
događaj u svakome činu.
Prvi čin:
Ekvinocij je sve bliže i bliže. Svi su bezvoljni, ribe nema. Došla djeca Nikina da traže kruha. Pavo poruči Ivi da ga je tražio kapetan Frano, na što se on začudi. Nije mu dolazilo u glavu kakvog posla ima kapetan Frano s njim. Ivi se ja sviđala Anica i htio je s njom govoriti. Dao je Mariji poruku da ju preda Anici. Frano se pojavi u butižici. Pirat je bio, pirat je i ostao. Kapetan Frano je konačno pronašao Ivu. Ponudio mu je posao u Americi, dobra zarad kaže. Ivo se nećka zbog majke ali pristaje da razmisli o tome. Ivo je naime jako volio svoju majku te ju nije želio ostaviti samu. Dok su tako razgovarali Frano je primio poruku o nečijem dolasku te se uputio sa vidi tko je došao. Ivo je stao razmišljati o Franovim riječima. Marija je već bila predala poruku Anici te se ona
pojavila pred Ivom. Ivo joj je objasnio svoje osjećaje na što je ona uzvratila istom mjerom. Jele ih je vidjela te je počela vikati na sina. Upitala ga je zna li on uopće što to znači. On joj reče da je to ljubav prava te ona pristade da govori za njega. Došao je i Sljepi Vlaho i donjeo sa sobom hrpu svkojakih drangulija. Došle žene da kupuju. Vlaho iz mnoštva prepozna Jelin glas. Pričahu oni tako o sreći i nesreći, o moru, ekvinociju. Jela je nešto zaboravila te se vratila u butižnicu. Ivo, Vlaho i još neki radnici pili su vino i razgovrali o pridošlici, o Amerikancu. Niko i Frano su dolazili. Niko je putem bacao sitniš djeci. Niko ugleda Ivu te pođe prema njemu. Ivo je upravo dovršio gradnju jednog broda. Niko ga upita gdje je to naučio i želi li prodati brod. Niko je odgovorio da brod nije na prodaju. Niko je se udalji i sretne Vlahu. Podsjeti ga Niko na stare dane i sjeti ga se Vlaho. To je čula Jele i srce joj je zastalo, on je Ivin otac. Vlaho je kasnije potvrdio Jeline sumnje. Čuo Ivo da se Niko namjerava oženiti Anicom. Pomislio je…ubit ću ga ako to učini.
 •   Najdramatičniji događaj u prvom činu je kada Ivo doznaje da se Niko
     namjereva oženiti Anicom i kada Jele u Niki prepoznaje Ivinog oca.
Drugi čin:
Lucija ulazi u sobu i kori Franu što tjera Anicu da se uda za Niku, za čovjeka kojeg ne voli. Frane ju tjera van. Anica moli Franu da ju poštedi, da ju ne da Niki. Ona želi poći za Ivu. Frano to ne želi ni čuti. On ju tjera da klekne pred njim kao pred Bogom i tada joj priopćava da se ona neće udati ni za koga drugoga doli za Niku. Anica proplaka. Čuje se Niko pred vratima. Frano brzo uređuje Anicu. Frano priča Niki kako je Anica dobra gospodarica. Došli neki mladići da traže posao od Nike. Dobili su ga, jadnici. Došla Mare Pendova da pita za muža. Pobjegla je vrišteći kada je čula da joj je muž mrtav. Frano je otišao a Niko i Anica ostadoše sami. Anica je htjela pobjeći ali ju Niko zamoli da ostane, da on ne može podnjeti svu tu tamu. Netko zakuca na vrata. Niko otvori a pred njim na pragu Jele. Ušla je i rekla Niki sve. Zamolila ga je da da njezinom sinu ime. Niko sve to hladnokrvno odbija. Jele mu se zaprijeti i ode. Niko se uznemiri. Došla je i Nikova brodica “Sloboda”. Niko se poveseli i proglasi da će se Anica i on odmah vjenčati i za 14 dana otići u Ameriku. Anica je to čula i odmah se onesvijestila.
   Najdramatičniji događaj u ovom činu je kada je kada Frano tjera Anicu
     da klekne pred njim te joj priopćava da se ona mora udati za Niku.
Treći čin:
Svi su se okupili kod Jele. Sljepi Vlaho je pjevao a žene su radile. Počeli su nekakvu raspravu da prikrate vrijeme dok se kava kuha. Došla je i Jele koja je dotad izbivala. Svi su raspravljali o oluji kada ih je Jele prekinula i poslužila kavu. Već je bilo kasno a vrijeme se sve više pogoršavalo. Ljudi su ispili kave i uputili se svojim kućama. Sa Jele je ostao samo Vlaho. Jele mu je rekla da želi smrt zbog nesreće koja je zadesila njezina sina. Ivo se probudio dozivajući majku. Imao je noćnu moru. Ustao je iz kreveta, sjeo za stol te počeo pijuckati vino. Rekao je majci o mogućnosti da ode u Ameriku. Jele mu je rekla da se ona slaže s tim i tada je Ivo naslutio da nešto nije u redu. Majka mu je rekla da ga ovdje ne čeka ništa, da se neće moći oženiti Anicom, neka ode. Ivo je znao tko je kriv za sve to, Niko. U taj čas netko je pokucao na vrata i doviknuo da se dogodila nesreća. Niko je ušao u kuću te zamolio Ivu za pomoć. Ivo se isprva dvoumio ali je pristao kada je saznao da će Niko i on neko vrijeme biti sami. Ovo mu je bila prilika da ga se riješi jednom i zauvijek Uzeo je sjekiru te krenuo kada ga je majka zaustavila. Znala je što kani učiniti. Svađali su se neko vrijeme, sve dok Jele nije napokon rekla Ivi istinu, da mu je Niko otac. Ljut i osramoćen izletio je iz kuće. Jele je vikala za njim ali uzalud, srušila se. Vlaho je zatvorio vrata i pomogao Jele da ustane. Zajedno su se počeli moliti za sve mornare i za Ivu. Baš u trenutku kada su završili Ivo se pojavio na vratima i rekao “Amen!”. Jele ga je pogledala i molila za oprost. On ju čvrsto zagrli.
   Najdramatičniji događaj u ovom činu je kada Jele priopćava Ivi istinu te
     kad on ljut i osramoćen odlazi iz kuće.
Četvrti čin:
Pavo, grobar i žene stajahu ispred crkve. Grobar im je govorio kako je očistio groblje od ekvinocija. Izgledao je nekako sretan. Ivo se spremao da krene brodom za Ameriku. Opraštao se s majkom. Baš u taj čas zazvoni zvono. Bio je to dan iza Sv.Mihajla - dan Božjeg suda. Ivo vidješe Anicu ali ne imaše ljepih riječi za nju. Dolazio je i Niko. Djeca mu klicahu. Ivo je rekao Niki da i on ide u Ameriku. Niko izvadi bilježnicu da ga upiše kad mu Ivo reče istinu o sebi. Niko se zaprepasti. Nije mogao vjerovati. Pustio ga je da ode s drugima. Jele je vikala za njim. Anica odluči pobjeći s Ivom te priupita Jele što da mu poruči. Jele ju upozori da neće biti lako, dade joj kartu te ju otpravi da kaže Ivi da ju ona šalje. Anica ode. Niko krene prema brodu ali mu se Jele nađe na putu. On ju priupita gdje su joj sad kletve. Ona mu kaže za Anicu. On joj obeća da će zagorčati život njezinom sinu. Jele više ne mogaše izdržati te ubija Niku motikom. Vrišteći stade lupati po crkvenim vratima i teražiti Božji sud. Starci joj presude da je pravedna na što se Frano pobuni. Dok se oni svađahu Jele izviknu sinovo ime po posljednji put i umre.
   Najdramatičniji događaj u ovom činu je kada Jele umire sa sinovim
     imenom na usnama.
Prikaži glavne likove i njihove međusobne odnose uz citate.
Glavni likovi ove drame su: Jele, Niko, Anica i Ivo.
Jele - Voli svog sina Ivu, ne protivi se ljubavi između Ive i Anice.
         Niku mrzi zbog toga što ju je prevario u mladosti.
Anica: Bog te uslišio Jele! (Ivi). Moli se za našu sreću.
Ivo: Znaš da sam tvoj. (Anica ode u vrt)
Jele (gledajući ih polako): Eto i ljubav je došla.
Jele: Iz dubina srca hvala tebi, Gospodine, što si razdro sve magle i ukazo
        mi ovo stvorenje kako jest! Nikola Marinoviću, gledaj se dobro… da
        me ne susretneš! Tvoj je život sada u ruci mojoj i Božjoj! Samo
        nešto još te molim: prosti što sam čela mome djetetu dati tvoje ime.
Niko - Bogataš iz Amerike. Vraća se u rodni kraj po radnu snagu. Želi se
           oženiti Anicom. Ne voli Ivu a Jele ne želi ni vidjeti. Hladnokrvan je.
Niko: Pupak a?…da ga zađeneš!
Frano: To ti je ženica!
Niko: Baš dobra za mene. Držat će mi kuću u redu. Eh! Da vidiš kakva mi
         je!
Jele: Ali ta ti je djevojčica dala sve što žena ne smije dati.
Niko (pušeć): E! - a tko je kriv da je moj grijeh donio meni sreću a tebi
                     nesreću? Taki je život! Ma ako sad što uzmogu….
Jele: Ne pitam ti ništa nego da vratiš poštenje kome si ga digo.
Niko: Sad u starosti?
Jele: Potreba mi je malo časti Niko! Valja da me uzmeš za ženu Niko!
Niko: Tebe! Taku? Ti si zamahnitala.
Anica - Voli Ivu. Slaba je i neiskusna i ne može se suprotstaviti svome
            ocu. Mora se udati za Niku, čovjeka kojeg mrzi.
Anica: Govori, govori…slušam te.
Ivo: Kako su ti meke kose!
Anica: Bit će tvoje.
Ivo: Dušo!
Anica: Ćaće moj!
Frano (uhvati ju za ruku, pa ju tresne na tle):
        : Rekla si da sam tvoj Bog. A ti kleči. Ah! Otvorila su se ta bezočna
           usta. Čuo sam sramota skrivenijih stvari. Fala ti! Ma iskrenost za
           iskrenost… Ne, ne i ne! Razumiješ li? Sto milijuna puta ne! Nećeš
           uzeti siromaha, nego bogatuna, a to ti se zaklinjem za…
Ivo - Voli Anicu. Niko mu je protivnik, Ivo ga želi ubiti. Ne želi otići u
         Ameriku zbog majke.
Anica: Govori, govori…slušam te.
Ivo: Kako su ti meke kose!
Anica: Bit će tvoje.
Ivo: Dušo!
Ivo: Ala se ustresla! Bit će bure! On da mi je ugrabi? On? Ma ko? Pa sve
       isto! Jest! Ubio bih ga!
Ivo: Majka mi je sama.
Frano: Žene! - puh!
Ivo: Nijesu sve iste.
Zašto Jelin lik dominira u drami?
Jelin lik dominira u drami zato što je ona od početka ona koja je prevarena i ona zapliće radnju. Zbog nje se sve događa. U ovoj priči glavni događaj je sukob Jele i Nike u kojemu Jele glumi prevarenu stranu.
U drami su istaknuti intimni, moralni i socijalni problemi. Kako oni utječu na život i ponašanje likova?
Sve te životne i socijalne prilike uljevaju neki nemir u ljude. Ljudi ne razmišljaju bistro, boje se. Jele je omamljena svim tim čimbenicima ubila Niku.
Objasni simboliku naslova.
Ekvinocij je nevrijeme popraćeno Jugom. To je vjetar koji donosi nemir i nespokoj u ljudske duše, to je nečist vjetar. Sve šokantne stvari se događaju tijekom i neposredno nakon Ekvinocija. On je unio nemir, strah i bezmnost u ljudska srca.
Kako govore Vojnovićevi likovi i koja je funkcija tog govora?
Vojnovićevi likovi govore lokalnim govorom. Funkcija tog govora je da dočara čitaocu taj kraj i te ljude.
Kakva je uloga didaskalija u drami?
Didaskalije imaju važnu ulogu i bez njih bi ova drama bila osiromašna. One nam kazuju kako se pojedini lik osjeća u nekom trenutku, i pomažu u karakterizaciji likova. 
Koja mi se osoba iz drame najviše sviđa i zašto?
Meni se najviše svidio lik Jele, zato što je Jele imala izuzetan karakter. Spriječila je Ivu da ubije Niku, suočila se s Nikom i nikada nije posrnula.
zbirkalektira @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Hrvoje Hitrec rođen je 1943.godine u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše priče, romane, humoreske, filmske i televizijske scenarije. Poznati su mu romani: Smogovci, Pustinjakov pupak, Manijek i Ur. Napisao je i knjige za djecu: Eko-Eko i Kratki ljudi.
Vrsta djela:
Dječji znanstvenofantastični roman
Mjesto radnje:
Mjesto radnje je Jaruga, naselje između grada i planine. Radnja se događa i u svemiru na planetu Zmaz gdje je vladala velika nečistoća
Citat: "I mramorni pod prekriven smećem visokim pola metra, a
          prijestolje okruženo tonama sagnjelih kosti, požutjelih masnih
          papira i kilogramima crvljivog voća i povrća."
Radnja se događa i na planetu Bon gdje vlada veliki red i čistoća.
Vrijeme radnje:
Radnja počinje u ljeto, a završava u jesen iduće godine.
Tema:
Tema djela je želja djevojčice Vesne i njenih prijatelja da pomognu izvanzemaljcu Eku i njegovim Boncima da ih oslobode vladavine Zmaza.
Ideja:
Trebamo svakako čuvati svoj planet Zemlju od uništenja prirode, ljudi i životinja. Mi bismo isto trebali Bonce i žderije kako bismo očistili naš planet kojeg su ljudi svojim nemarom i nebrigom za budućnost jako uništili.
Bilješke tijekom čitanja:
 - Vesna i blizanci Toki i Voki odlaze kod Anine pećine
 - Vesna radoznalo ulazi u raketu, povuče polugu i odleti u zrak
 - Vesna s vjevericom Perjanicom odlazi brati gljive gdje susreće
   čovječuljka, možda metar visoka, obučena u svjetlucavo odijelo stisnuto
   oko struka širokim srebrnim opasačem za koji su bili zadjenuti neki
   čudni predmeti, kao viljuške s kuglicama na vršcima šiljaka, koža lica i
   prstiju bijaše plavičasta, nosnice poširoke, a oči srebrne...
 - Vesna upoznaje dobroćudnog svemirca Eka-Eka koji dolazi s planeta
   Bon-Bon
 - Eko-Eko izgovara svaku riječ dva puta jer mu je pokvaren pretvarač
   riječi
 - Vesna upućuje policajce prema raketi Tokija i Vokija kako bi zamela
   trag prave rakete
 - Eko-Eko odvodi Vesnu u raketu i upoznaje je s robotom žderi-žderijem
 - Zmazi i njihov vladar Smeć uhvatili su sve Bonce, žderije i sestru
   Eku-Eku
 - Toki i Voki donose kristal i tako spase Eka-Eka i svemirski brod
 - Vesna donosi zlato nakon čega se popravio pretvarač riječi
 - Eko, Vesna, Voki, Toki i Krcko odlaze letjelicom u svemir
 - Vesna, blizanci i Krcko odlaze na planet Gmaz spasiti Eku i sve Bonce
 - Krcko uhvati Mola, predstavnika Vaza, i zajedno sa ostalim Vazima
   kreću u borbu protiv stanovnika Zmaza
 - Dvooka Doli - (zapravo Vesna) sa cvijetom na glavi, zajedno sa Vazima
   opkoljava planetu Gmaz
 - Nakon sedmodnevne borbe, uništeni su svi Zmazi, a njihov vođa Smeć
    je uhvaćen
 - Oslobođeni su svi Bonci i Eka
 - Susret Eka i Eke i odlazak sviju na planet Bon
 - Velika radost nakon povratka Eka, Eke, Bonaca i zemaljske djece na
   Bon
 - Operacija na glavi Krcka
 - Odlazak Vesne, blizanaca, Krcka i pet žderija na Zemlju
 - Sretan povratak i velika radost roditelja nakon povratka njihove djece
Kratki sadržaj:
Djevojčica Vesna, blizanci Toki i Voki, Vesnin brat Mljacko i mentalno zaostali Krcko živjeli su u Jaruzi, u predgrađu, između grada i planine. Zajedno su se igrali, svađali, šalili i pravili nepodopštine. Jednom je Vesna išla brati gljive kod Anine pećine gdje je srela čovječuljka neobičnog izgleda. Vesna ga se jako preplašila, no kasnije je shvatila da je to miroljubiv i preplašen izvanzemaljac. Zvao se Eko-Eko. Budući da mu je bio pokvaren pretvarač riječi, ponavljao je svaku riječ dva puta. Došao je svojim brodom s planete Bon, s dva robota žderija. Bonci su bili svemirski smetlari koji su zajedno sa žderijima čistili svemir. Ostale Bonce, kao i sestru Eku, oteli su neprijatelji Zmazi i njihov vođa Smeć. Vesna je odlučila pomoći Eku, pa je zajedno s blizancima, Ekom i Krckom odletjela u svemir. Zajedno sa starosjediocima Vazima, odlučili su poraziti sve Zmaze i osloboditi Bonce i Eku. Nakon sedmodnevne borbe, uspjeli su uništiti Zmaze pomoću sapuna, šampona, deterdženta, kolonjske vode i cvijeća. Svi su Zmazi bili uništeni, a njihov vođa Smeć je uhvaćen.
Presretni Vazi ostali su na svom planetu Gmaz, a Vesna, Eko, Eka, blizanci, Krcko i oslobođeni Bonci vratili su se na planet Bon. Nakon velikog slavlja i tužnog rastanka, Vesna, blizanci, pet žderija i Krcko, kojem je Eka vratila razum vratili su se sretno na Zemlju. Iako su se bojali što će im reći roditelji, nije bilo batina, već su dočekani s poljupcima i zagrljajem sretnih roditelja.
Likovi:
Vesna, Eko-Eko, Toki, Voki, Krcko, Eka, Smeć, Mljacko, Mol, Zmazi, Vazi,
Bonci
Analiza likova:
Vesna
Bistra, znatiželjna, brzopleta, ničeg se ne boji, voli pomagati prijateljima,
ali i zbijati šale s njima. Pomaže Eku da porazi Zmaze, kako bi nakon
uništenja prljavštine i smeća opet na Zemlji i svemiru vladala čistoća i red.
Eko
Miroljubiv i dobroćudan izvanzemaljac, voli čistoću jer su Bonci, kao i on,
smetlari svemira, zauzvrat Vesni što mu je pomogla poraziti Zmaze daje
pet žderija kako bi stalno čistili Zemlju od smeća.
Toki i Voki
Blizanci, skloni zadirkivanju, igri i šali. Ipak, kad je potrebno vole
pomoći pa su tako pomogli Eku da oslobodi svoje Bonce i sestru Eku.
Smeć
Vladar Zmaza, boji se sapuna, deterdženta i kolonjske vode.
Nikada se nije okupao pa mu je i ogledalo reklo "Ti si najgadniji tip u
cijelom svemiru. Toliko si beskrajno oduran da ti je zlo i kad sam sebe
vidiš u meni, ogledalcu."
Krcko
Mentalno zaostali mladić, voli prijateljicu Vesnu i za nju bi sve učinio.
Zbog svoje visine i težine puno je pomagao Boncima, a oni su mu
zauzvrat vratili razum.
Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je humorističan, duhovit i blizak djeci. To
se vidi na početku svakog poglavlja kada pisac prilikom svakog strašnog poglavlja navodi "Ova je priča čudna i strašna. Ako vas je strah, nemojte je ni čitati. Kad sam je ja prvi put čuo, kosa mi se digla na glavi kao pšenica u srpnju, a srce mi je lupalo kao afrički tam-tam."
Dojam o djelu:
Roman mi se sviđa jer su na smiješan način opisane neobične zgode djevojčice Vesne i njenih prijatelja. Na slikovit način je opisan život
ljudi i njihove okolice na Zemlji, Zmazu i Bonu. Čitajući roman često
sam se smijala kako su opisani likovi u romanu i njihov način izražavanja.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Hrvoje Hitrec, suvremeni hrvatski pisac rođen je u Zagrebu krajem prve polovice dvadesetog stoljeća. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neka od njegovih djela su Pustinjski pupak, Eko Eko, Manijak...
Mjesto radnje:
Jaruga, planet Zmaz
Vrijeme radnje:
Ljeto
Likovi:
Eko Eko, Vesna, blizanci…
Kratki sadržaj:
U jaruzi na Hrčkovom brdu živi djevojčica Vesna i njezini susjedi. U mirnoj jaruzi jednog podneva život remeti pojava neobičnog čovječuljka Eka Eka. Eko je došao s namjerom da očisti Zemlju od otpada. Kad mu je ponestalo energije Vesna mu je pomogla obnoviti je. Eko, Vesna i blizanci su se izvrsno sprijateljili. U priči se spominje planet Zmaz. Na njemu je zarobljena Ekova sestra Eka Eka. Vesna, Eko i blizanci krenuli su na planet Zmaz. Tamo se susreću s kraljem smeća i gomilom otpadaka. Kralja i vojsku trebalo je porazit da bi mogli oslobodit Ekovu sestru. Porazili su ih uz pomoć dobroćudnih bića s planeta Zmaz. Oslobodili su Eku i vratili djecu na Zemlju. Zemlja je očišćena, a Eko se sa sestrom vratio na planet Bon.
Analiza likova:
Eko Eko
On je neobičan čovječuljak s planeta Bon. Eko Eko je možda metar visok. Snježnobijelo svjetlucavo odijelo pripijalo mu se uz malo, čvrsto tijelo. On je dobroćudno biće. Došao je na Zemlju da pomogne ljudima da se riješe otpada. Pametan je i spretan.
Vesna
Vesna je djevojčica koja živi s majkom i braćom u jaruzi.
Druži se s blizancima iz susjedstva. Vesna je zaigrana i vesela djevojčica.
Uvijek se šali na tuđi račun. Lukavo i radoznalo pomaže Eku Eku.
 
 
zbirkalektira @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
PRVA VERZIJA:
Kratki sadržaj:
Dundo Maroje dao je svom sinu Maru pet tisuća dukata da ode iz
Dubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu, te mu je još rekao
da ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčano
pohlepan otac mislio da će mu se sin Maro obogatiti.
Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu.
Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao odmah je
sa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga nađe. U potrazi su mu
pomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš.
Novce je potrošio na djevojku Lauru.
Kad se u Dubrovniku doznalo što Maro radi u Rimu, došla je i njegova
vjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ih
je o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca
(čula je razgovor Bokčila i Popive).
Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje
(zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popiva
savjetovao da uzme Lauri tri tisuće dukata, što je on ubrzo zatim i učinio
(kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sin
sreli, raspravili i razjasnili.
Potom dolazi do svađe između Mare i Laure jer Maro nije htio priznati
za Peru, te je krivio Pometa (slugu od Uge Tudeška, nijemca) da laže.
Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesilo
i njegovog slugu Pometa i njezinu slugu Petrunjelu.
Potom se svi vraćaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubio
Lauru i Peru, a njegov sluga Popiva je izgubio dugoželjenu Petrunjelu.
Analiza djela:
Dundo Maroje sastavljen je na način plautinsko-talijanskih komedija
šesnaestoga stoljeća, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kako
će intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazeći da zgode budu
udešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode u velikom broju,
tako da čovjeku treba mnogo razmišljanja da se sabere i razabere.
Ova komedija svojom zapletenošću i originalnošću daleko nadmašuje
ostale komedije koje su nastale u to doba.
Usporedba Dunda Maroja i Marka:
U ovom djelu u najvećem su kontrastu sin i otac.
Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro je rastrošan.
Po mom mišljenju ovo djelo prikazuje likove koji su takvom kontrastu
zato jer nije dobro biti veliki škrtac kao Dundo Maroje, a ni veliki rasipnik
kao Maro. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac.
Kontrasti:
U ovom djelu možemo naći neke kontraste kao što su: 
1. Sukob starosti i mladosti (sukob generacija).
    Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje
    a mlađu Maro.
2. Građansko-patricijskog sloj u odnosu na sloj obespravljenih:
    Građansko-patricijski sloj je bijesan, intelektualno bezizražajan,
    dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga bistar, duhovit i snalažljiv.
    Mislim da Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju,
    tj. prema građansko-patricijskom sloju.
Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se veoma sviđa jer je napisano takvim jezikom da ga
mogu svi razumjeti tj. nije preteško za shvatiti, a radnja je zanimljiva.
Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da ne
smijemo biti ni rasipni kao Maro, a ni škrti kao Dundo Maroje,
već da moramo biti negdje između ova dva lika. Ova drama je i danas
aktualna zato jer i danas postoje ljudi koji su veliki rasipnici, a i oni koji
su veoma škrti.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Marin Držić (1508. - 1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdjevao je amaterske družine scenskim djelima. I sam je sudjelovao u organiziranju predstava pa je postao središnja ličnost dubrovačkog kazališta. U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu. Djela su mu: ˝Pamet˝, ˝Tirena˝, ˝Novela od stanca˝, ˝Pjesnik ujedno sastavljeni s mnozi druzim lijepim stvarni˝, (lirske pjesme), ˝Dundo Maroje˝, ˝Skup˝, te pastitske igre ˝Pjerin˝, ˝Mande˝, ˝Arkulin, ˝Grižula˝, i tragedija ˝Hekura˝. Prilikama i
parodičnim kombinacijama namjenjen je pozivu svećenika, on je mogao do svog sudnjeg dana ostati samo klerik u ˝Domiru˝ i ne manje skromni župnik u nekom odjelu granda, a on je, baš kao da je nastojao da proba svaki hljeb i iskusi svaku sudbinu, bio je i orguljaš u katedrali, i svirač na zabavama, i student crkvenog prava, rektor sveučilišta i glumac pri izvođenju zabranjenih komedija i sobar jednog grofa na putu za Beč, i tumač tog istog grofa na putu za Carigrad, i pisar u bijednim i zadimljenim uredima svoje Republike, i zabavljač svojih sugrađana i pjesnik ljubavnih stihova, pastoralnih ekloga, komedija iz građanskog života i uzvišenih, dirljivih tragedija i organizator veselih priredbi za svečanosti ˝prid dvorom˝ ili po gospodskim kućama, i kapelan nadbiskupov u Veneciji i opasni zamjenik u Firenci. Onaj neobuzdani duh renesansnog čovjeka koji nigdje ne može da se smiri i koji ni u čem ne može trajno da uživa, bjesnio je i u njemu, i u vrlo velikoj mjeri.
Književni rod:
Dramski
Književna vrsta:
Komedija
Mjesto radnje:
Rim
Tema:
Škrtost i novac
Ideja:
Kako si u životu učiniš, tako će ti biti
Jezik:
Štokavsko narječje, mnogo talijanskih riječi i latinskih izreka
Kompozicija djela:
2 prologa
5 činova podijeljenih u scene
Kratki sadržaj:
U prologu nas čarobnjak upoznaje sa radnjom cijele konedije. Starca Maroje dolazi u Rim sa sinom Marom. Dao je sinu 5000 dukata i poslo ga u Italiju da obiđe sva važna trgovačaka mjesta i postane trgovac.
Međutim, Maro je novac potrošio živeći u Rimu i kupovao je darove Lauri u koju se zaljubio. U Lauru je bio zaljubljen i Ugo Tudšek. Svi oni imaju svoje sluge koji su im veliki pomoćnici i savjetnici. Maroju pomaže Bokčilo, Ugu Pomet, Maru Popiva, a Lauri Petrunjela. Laura uživa u ˝bogatstvu˝ koje Maro djeli s njom, ali kad je Maroje došao u Rim, Maro se pretvarao da ne pozna vlastitog oca. Onda mu Popiva savjetuje da ode Lauri posudi 3000 dukata i da glumi da je trgovac. Laura je, zaluđena pričom o velikom Marojevom bogatstvu, posudila je novac. Plan nije uspio jer je Maroje prevario sina i uzeo mu te tri tisuće. U grad je otprilike u isto vrijeme došla i Pera, Marova zaručnica. Ona je saznala da je Maro s Laurom. Kroz cijelu priču Pomet, sluga Uga Tudšeka, pokušava pomaknuti vodu na svoj mlin i otkriti cijelu istinu Lauri da ostavi Mara i uda se za njegova gospodara. Otkrio je Petrunjeli da je Maro zaručen, te da će mu otac uzeti sav novac i povesti ga u Dubrovnik. Kasnije se otkriva i da je Maroje uzeo Laurin novac. Slučajno, Pomet na ruke dobiva dva pisma koja će se kasnije pokazati izuzetno važna. Otkrio je i da je Laurino pravo ime Mandalijena Tudšek i za to dobio sto škunda. Ne otkrivajući to nikome, uspio je spojiti Lauru i Uga. Maro se pristao oženiti Perom jer je njemu baka ostavila veliko bogatstvo, ali pod uvjetnom da se oni vjenčaju.
Pomet se zaručio s Petrunjelom, a Maroje je vratio bar dio svojih novaca.
Analiza likova:
Dundo Maroje
Živ čovjek i tipičan dubrovački trgovac iz epohe renesanse, a tek poslije toga smiješan i škrt starac komedije, on, istina, neumorno plače za svojim dukatima i neprikladno podvlači da mu je do njih više stalo nego do sina (Maro/Marin).
Maro Marojev
Renesansni mladić, sin škrtog dubrovačkog trgovca, željan slobode i uživanja. Kad ga je otac poslao u Italiju da postane trgovac iskoristio je priliku i slobodno i bez razmišljanja trošio novac koji mu je otac dao. Naivno i bez razmišljanja prihvaća sve tuđe savjete. Lakomislen i rasipan.
Pomet
Sluga Uga Tudšeka, zaljubljen u Lauru koja je Marova ˝kurižana˝, tj. ljubavnica. Snalažljiv je i dosjetljiv, traži puteve do svog cilja, sve čini u svoju korist i za svoj boljitak.
Popiva
Marov sluga koji, kao i Pomet, čini sve da bi pomogao gospodaru iz
vlastite koristi.
Laura
Bogata gospođa koja je također doselila iz hrvatskih krajeva gdje se negdje zvala Manda. No, njeno pravo ime je Mandalijana Tudšek što je također otkrio Pomet i za to dobio prilično novca. Laura je navodno zaljubljena u Mara, a ustvari voli njegov novac i luksuz koji joj je pružao trošeći očev novac.
Petrunjela
Laurina služavka, također pomaže gospodarici gledajući pri tom svoju korist. I ona se kao i svi likovi u ovoj komediji, ˝okreće kako vjetar puše˝.
Bokčilo
Marojev sluga, njegov pomoćnik i savjetnik. Stalno govori o Marojevoj škrtosti.
Pera
Prevarena Marova zaručnica, ali je na kraju ipak dobila što je htjela, tj. udala se za Mara, ali i to je radi novca. Ona je vjerojatno jedina uz Uga Tudšeka koja se povodila za srcem, a ne za materijalnom koristi.
Ugo Tudšek
Zaljubljen je u Lauru i postaje njen muž na kraju. Bio je sve spreman dati za svoju ljubav.
Dojam o djelu:
Ne znam koja je baš svrha ovog djela kao školske lektire. Zapravo ne razumijem što bi trebali naučiti? Kako ne smijemo odustati od konačnog cilja, kako treba gaziti sve što nam se nađe na putu radi vlastite koristi? Ovo djelo mi se čak ni ne sviđa. Nema pozitivnih likova, u komediji nijedan lik nije držao do nekih moralnih normi. Ponašali su se kako je to njima najbolje odgovaralo. Jedino što mi se stvarno sviđa je Pometova lukavost i snalažljivost.
zbirkalektira @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore. Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine. 1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je zbirke pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, te romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se pripovijetke (Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika, Duga, Kukavica, Pojila, U planinama, Đemo, Sirota) ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.
Mjesto radnje:
Mjesto Čardaci (na strmim obroncima), dolina rijeke Glibuše te polje
zvano Lug.
Vrijeme radnje:
Ljeto i jesen
Tema:
Tragična sudbina vesele djevojčice, čiju su smrt uzrokovali roditelji krutim
odgojem.
Ideja:
Djeca moraju imati svoje djetinjstvo, svoju slobodu i ne smiju biti robovi roditeljskih zabluda.
Likovi:
Čardačani, Serdar Janko (otac), Emilija (majka), Srna (Brunhilda),
kljasta Sava te udovica Klara.
Kratki sadržaj:
Najbogatiji ljudi u Čardacima, malom mjestu u blizini rijeke Glibuše, imali su djevojčicu Srnu. Pravo ime bilo joj je Brunhilda. Za sparnih ljetnih dana, djevojčica je sjedila uz prozor i slušala viku dječaka koji su se kupali u Glibuši. Druženje s dječacima i izlaganje suncu bili su joj zabranjeni. Tek
uvečer izašla bi s roditeljima u šetnju. Srna je zbog toga bila jako nesretna. U jesen bi roditelji poveli Srnu sa sobom na berbu grožđa, na Marčinkovu glavicu. Bila je to prigoda da se naigra do mile volje. Trčala je po livadama i šumarcima i šetala sa udovicom Klarom, vlasnicom
vinograda, koja je prodavala grožđe njenim roditeljima. Šećući tako, došle su do najsiromašnije kuće u kraju. Živjela je tu kljasta Sava, žena koja nije imala obje šake, a izrađivala je najljepše vezove. Pričajući sa Savom, ugledaše dugu koja se pojavila iznad okolnih sela. Čuvši priču kako može postati dječak protrči li ispod duge, Srna pojuri što su je noge brže nosile. Trčala je i trčala i mislila samo na dugu. Na putu joj se ispriječilo Mrtvo jezero. Pala je u njega i utopila se. Njenu smrt roditelji nisu mogli preboljeti. Shvatili su kako su grdno pogriješili i sami su sebi oduzeli život, skočivši sa bedema tvrđave u nabujalu Glibušu.
Analiza likova:
Srna je desetogodišnja djevojčica, lijepa, vitka, i visoka. Zlatna kosa, meka i vlažna nalik je na svilu kukuruza. Usta su joj bila lijepa kao cvijet. Koža bijela i nježna. Zbog živahnosti, vesele naravi i vitkog tijela, Čardačani su je prozvali Srna. Morala je biti uzor dobrog ponašanja: biti tiha, nije smijela jesti koliko je željela, nije smijela divljati i vrištati kao dječaci. Sve što današnja djeca smiju (igra, smijeh, šala, trčanje, kupanje, sunčanje itd.) Srna je mogla samo poželjeti. U žarkoj želji da postane dječak, a na taj način i slobodno dijete, trčeći prema dugi izgubila je život.
Sava je bila seoska djevojka iz najsiromašnije kuće na Marčinkovoj glavici. Bila je bogalj, bez obje šake. Iako je odrastala u velikom siromaštvu, svojom upornošću postala je najboljom veziljom u cijelome kraju. Na nagovor svećenika i oca otišla je u grad, gdje je svojom vještinom zaradila puno novaca. Oženila se, te rodila curicu. Muž joj je potrošio sav zarađeni novac. Prevario ju je i ostavio, a nakon toga se vratila svojim roditeljima. Sava je bila dobra, vrijedna, poštena te brižna majka.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Šimunović, Dinko - pripovjedač i romanopisac (Knin, 1. IX. 1873. - Zagreb, 13. VIII. 1933.). Prvi njegov roman je Tuđinac (1911.), a značajan mu je i autobiografski roman Mladi dani (1919.). Ipak, u njegovom su opusu najvrednije pripovijetke, kojih je napisao oko sedamdesetak, a objavljene su u zbirci Mrkodol, zatim Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.), Posmrtne novele (1936.), te u časopisima.
Šimunović je pisac koji je obnovio stil realističke književne baštine, uz
uzore poput Gjalskog, Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva. Iako je stvarao u epohi moderne, te ga se najčešće smatra za modernističkog pisca, modernost kao da ga je mimoišla.
Mjesto radnje:
Lug – Citat: “To je polje Lug zvano, sa žutim i tamnozelenim plohama
                    kasnog kukuruza i trstike, sivkastim strništima…“
Vrijeme radnje:
Ljeto – Citat: “Toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj i
                      toplinu
Jesen – Citat: “Dani su postajali sve kraći, a obilni i kratki pljusci kiše
                      rasladili zemlju. Nastala šarena jesen…
Kratki sadržaj:
Živjela jedna cura Brunhilda, zvana Srna, sa majkom i ocem. Uvijek u ljetne dane gleda kroz prozor svoje kuće. Slušala je kako se dječaci dole kod potoka igraju, a djevojčice su uvijek morale ostajati kod kuće.
Jednoga dana Sedlar i Sedlarica su odlučili sa Srnom otići u vinograd na Marčinkovoj glavici. Srna se tamo igrala dok nije naišla na Savu koja nije imala ruke. Srna je sa Klarom slušala Savine događaje. Tako je čula kako govore da tko prođe ispod duge da će postati dječak. Tada se na nebu pojavila duga. Srna je potrčala prema dugi da prođe ispod nje i da se pretvori u dječaka. Tada je pala u neko jezero iz kojeg još nitko nije izašao van živ. Umrla je u tom jezeru.
Analiza glavnih likova:
Srna – Brunhilda
Citat: “I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno
          zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu. A bilo
          je samo deset godina toj Srni.“
Sava
Citat: “Dok je bila mlada, lijepa je cura bila ta Sava. Može biti da nije
          ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu
          sudbinu.“
Sporedni likovi:
Emilija – Srnina mama
Serdar Janko– Srnin otac, bijaše najbogatiji Čardačanin
Najljepši odlomak:
“Ali malo dalje, u brežuljkastom polju, veselo tekli bistri Glibuški pritoci,
 pa u vlažnu i toplu zraku šumio bujan život krepka rašća, životinja i
 zaposlenih seljaka.”
Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se svidio zato što je poučan,
a nije mi se svidjelo to što je Srna na kraju umrla.
zbirkalektira @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA
Bilješke o piscu:
GUNDULIĆ, Ivan (Dživo), (Dubrovnik, 8.1.1589. - 8.12.1638.). Školovao se u Dubrovniku, gdje je imao dva vrsna učenika: Camila Camillia i Petra Palikuću. Gundulić je u toku svoga života po običaju vršio različite državne službe. Stihove je počeo pisati u ranoj mladosti. Odgojen u katoličkom protureformacijskom duhu početka XVII. st., ovaj veliki barokni pjesnik smatra te svoje mladenačke stihove "porodom od tmine", tako da se od mnoštva stihova i deset drama sačuvala samo Arijadna, Prozerpina ugrabljena te pjesma Ljubovnik sramežljiv i ulomak Dijane i Armide. Ta djela pisana su glatkim stihovima. Međutim, to je samo priprema za kasnija glavna djela: Suze sina razmetnoga (Venecija, 1622.), Dubravka(1628.) i Osman. Suze sina razmetnoga su lirsko-refleksivni ep u tri "plača" (sagrešenje, spoznanje, skrušenje). Dubravka je napisana 1627., a prikazana godinu kasnije. To je pastirska igra u tri čina, svojom rodoljubnom i moralističkom tendencijom izlazi iz tradicionalnog okvira zabavne pastorale. Gundulić se bavio mišlju da prevede Tassov ep Oslobođeni Jeruzalem, ali su ga turski poraz 1621. kod Hocima u Poljskoj, pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana potakli da napiše novo, izvorno djelo Osman. Po svom stvaralačkom zamahu kao i po bogatstvu i blještavosti izraza Gundulić je naš najveći pjesnik XVII. st.
Mjesto radnje:
Dubrovnik
Vrijeme radnje:
1628. godina na dan sv. Vlaha
Kratki sadržaj:
Svake godine, u okolici Dubrovnika, na dan sv. Vlaha slavi se praznik, koji je vezan uz neke narodne tradicije. Tog se dana pleše, svira i vlada opće
veselje. Na dan sv. Vlaha vrši se i vjeridba izmedu najljepšeg pastira i pastirice. Ove godine taj par su predstavljali Miljenko i Dubravka. Međutim, ružni i bogati Grdan potplaćuje ljude te oni njemu daju Dubravku. Ali kad se u crkvi vršio obred, cijela crkva se potresla, a na vratima je stajao Miljenko. To je svećenik shvatio kao opomenu od boga, te on, uz odobravanje naroda, vjenča Miljenka i Dubravku.
Analiza djela:
Kod Gundulićeve Dubravke najbolje se očituje snaga refleksije, razmišljanja, koja u svakom slučaju dovodi i do određene tendencije, unaprijed vec smišljene, tendencije kao smišljene poruke svom vremenu i svojim suvremenicima. Dubravka (1628.) je djelo koje već na prvi pogled ima vrlo mnogo dodirnih točaka s već tradicionalnom, veselom pastirskom igrom. U tom djelu Gundulić stvara fabulu u kojoj se u središtu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi. Smještajući događaj u Dubravu, pjesnik uvodi u nju već standardna pastoralna lica, pastire i pastirice, te mitološke likove satira, ali i likove koji prikazuju neke realne osobine tog vremena: izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika dubrovačkog građanskog društva - Grdana. Ta pastirska drama ima sve elemente alegorijsko-pastirske igre sa sretnim završetkom. Gundulić čitavu radnju zasniva na starom dubrovačkom običaju da se na dan sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, vjenčaju najljepši momak i djevojka (Dubravka i Miljenko). No Grdan, bogat ali pokvaren građanin, želi tu svadbu spriječiti i sam se oženiti Dubravkom. U tim njegovim nastojanjima "sprečava" ga bog, koji
na samom vjenčanju čini čuda u svom hramu, i tako se Miljenko i Dubravka nađu u zagrljaju te se sretno vjenčaju. Međutim Dubravka ima mnogo dublje značenje od obične vesele igre s pjevanjem. Alegorijski shvaćeno Dubravka je simbol aristokratske dubrovačke slobode, a Grdan
predstavnik bogatog dubrovačkog građanstva koji u težnji za ugodnim životom i bogatstvom prijeti slomom toj slobodi. Dakle, Dubravka je u stvari analiza tadašnjeg stanja u dubrovačkom društvu.
Himna dubrovačkoj slobodi:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
 dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
 uzroče istini od naše sve slave,
 uresu jedini od ove Dubrave,
 sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
 ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”

 
DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada). Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “ozrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) - refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep.
Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.
Kratki sadržaj:
Radnje ovog djela događa se u Dubravi na dan svetog Vlaha, 4. veljače. Na taj dan se slavi sloboda jednim pradavnim običajem kojim se najljepša pastirica - Dubravka udaje za najljepšeg pastira - Miljenka. Sve bi bilo dobro kad se u dramu ne bi umiješali suci, koji su dodijelili Dubravku jednom ružnom starcu. Taj starac je bio jako bogat pa je potkupio suce.
Na sreću, tada se u dramu upleo i bog Lero koji je Dubravku vratio Miljenku.
Sloboda i piščevo rodoljublje:
Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulić kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”
U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote.
Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.
Analiza djela:
Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:
 
Dalmacija i primorje
Dubrovnik
nesloboda
sloboda
nemir
mir
siromaštvo
bogatstvo
zvjer
slavuj
pohlepa
čast
licemjerje
poštenje
nepravda
pravda
“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razine:
1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.
2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjenjiva s ničim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuću građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.
3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog
Dojam o djelu:
Mislim da je Ivan Gundulić ovim djelom želio potvrditi slobodu
Dubrovnika. On u njemu slavi tu slobodu. Djelo mi se jako sviđa jer
je Gundulić sa zadovoljstvom slavio tu slobodu, bez da je ono postalo dosadno za čitanje, jer je on tu temu prikrio parabolom tj. poredbom događaja ali drugim likovima.
 
zbirkalektira @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro
1970. g. Objavio je knjige pjesama: Trobovlje, Pjesme očekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi,
Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršćanska cesta. Više Seliškarovih knjiga
prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u
više izdanja.
Mjesto radnje:
Galebov otok i more
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Dječja družina koja se bavi poslom za odrasle
Ideja:
Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe,
nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je čuvaj od propasti.
Kratki sadržaj:
Bio jedan dječak Ive, koji nije imao ni oca ni majku. Otac mu je protjeran
s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla. Živio je sam u jednoj staroj
napuštenoj kući. Jednoga dana otac se jako bolestan vraća kući i kod kuće
umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za
uspomenu ostalo od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ive je
odlučio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju
dječaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlučuju zajednički
urediti brod. Dječaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je
farba bila jako skupa oni odluče da nekako zarade novac, kako bi ju kupili.
Dječaci odlaze na kamenolom. Tamo su radili jako dobro. Prvi sat bilo je
lagano, ali kasnije je sunce sve jače pržilo tako da je raditi bilo zaista
teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je
prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te
velike stijene koja se svaki čas mogla srušiti. Poslovođa je iz džepa izvadio
stotisućicu i rekao:
"Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisućicu!"
Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dijamant. Međutim, kada se vraćao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je čelo, ali mu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno su uredili
"Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ive probudio, "Galeba" nije bilo.
Mještani su odlučili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem jedan mali
dio onoga što im je Ivin otac učinio. Kasnije su Ive i družina uzeli
jedrenjak i s njime otišli na more.
Analiza likova:
Ive
Bio je uistinu mrk dječak, crne kose. Zaboravio je sve one nježne riječi
što ih majke govore djeci. Ne poznaje majčina zagrljaja ni očeve brižne,
mile poglede. Sam je rastao, sam se mučio i kada je urlala bura, nije se
bojao.
Dječaci
Dobri su, pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.
Mileva
Smeđokosa, zdravih, rumenih i vječno nasmijanih obraza, sa svom
djecom je mila i dobra, ali prije, čim je vidjela Ivu odmah se smrkla
jer ga se bojala, kasnije se oslobodila tog straha.
Stari Nikola
Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenucima.
Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se svidjelo jer je dječaku za uspomenu od oca ostao samo
taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego je sakupio družinu
dječaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u
zaborav".
 
zbirkalektira @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50 godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovrak prikazuje djecu u igri, u školi, u obitelji, u različitim akcijama i pustolovinama. Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974. g. u Zagrebu.
Mjesto radnje:
Selo
Vrijeme radnje:
Lipanj
Tema:
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim
seljanima.
Osnovna misao:
Zajedničkim radom i trudom sve se može ostvariti.
Likovi:
Pero, Šilo, Medo, Milo dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj.
Kratki sadržaj:
Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sjećao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na trešnju gazde
Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.
Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina. Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bi imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvijesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do Perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se Pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao.
S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali da oni ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je Divljak ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnji dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole dječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.
Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.
zbirkalektira @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Mark Twain rođen je 1835. god. na Floridi u državi Missouri. Umro je 1910. god. Neka od njegovih djela su: Kraljević i prosjak, Doživljaji
Huckleberryja Finna.
Mjesto radnje:
Otok, Ilijanska obala 
Vrijeme radnje:
Ljeto
Likovi:
Fin, crnac, Tom, Douglas, tata, Bames, Joe, Harper, Ben, Huck…
Kratki sadržaj:
Dječak Huck imao je pijanog oca kojega je viđao jednom tjedno. Imao je prijatelja Toma Sawyera sa kojim se je puno družio. Njih dvoje su htjeli osnovati razbojničku bandu. Jedne noći je Huck Fin pomogao crncu Jimu da pobjegne. Došli su na jedan otok gdje je Huck bio kod jedne obitelji, a Jim je bio na splavi. Huck je našao Jima i plovili su dalje rijekom tražiti Cairo. Kada su vidjeli da bezvrijedno traže dogovorili su se da će se vratiti doma i reći istinu. Kada su nakon dugog putovanja došli u grad Jima su zarobili. Kada su to saznali Tom i Huck probali su ga osloboditi, ali bez uspjeha. Prije smrti gospođica Watson oslobodila je Jima ropstva.
zbirkalektira @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovijedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.
Mjesto radnje:
Španjolska
Kratki sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo. Kad je don Quijote došao blizu vjetrnjača uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrnjače koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim došao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlučio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.
O djelu:
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrijednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od svarnosti.
Analiza likova:
Don Quijote
Glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
Sancho Panza
On je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.
Kompozicija djela:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.
Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz
koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora.
Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.

 
DRUGA VERZIJA:
Kratki sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na jednom djelu puta Don je rekao Sanchu da on nije vitez i da mu on ne smije pomagati u borbi čak ni kada se nađe u opasnosti. Putem kojim su prolazili naišli su na vjetrenjače, te je Don Quijote misleći da su to divovi čvrsto primio koplje uza se i zaletio se na njih u nadi da će ih poraziti u ime Dulcineje od Tobosa. Zaletivši se u prvu propiknuo je njeno krilo koje ga je podiglo skupa sa kopljem i bacilo na pod. Vidjevši to Sancho je hitro došao do svog gospodara da bi mu pomogao. Nakon toga nastavili su svoje putovanje tražeći nove pustolovine te je Don Quijote odlučio napraviti novo koplje. Stigavši u klanac Lapice sreli su dva fratra za koje je Don držao da su čarobnjaci te ih napao. Kada ih je potukao rekao im je da idu do Dulcineje i kažu joj da kako se on hrabro bori. Don Quijote i Sancho nastaviše put. Pustolovine su se nizale jedna za drugom. Tako je jednom Don izbavio 10 svezanih galijaša držeći da su nepravedno osuđeni. Drugi je put napao redovnike koji su nosili lijes na groblje sluteći mračan zločin, dok je treći put napao stado ovaca i usmrtio 7 ovana. Stigavši u krčmu koja im je bila na putu, jednu noć Don je mačem izbo vinske bačve što su se nalazile u toj krčmi misleći da su to divovi. Nakon nekoliko dana u grad su stigi redarstvenici koji su uhitili Dona i odveli ga kući, da bi on nakon samo nekoliko dana opet pobjegao. Ovoga je puta išao u Zaragozu na veliki turnir na kojemu je silno želio pobijediti. Tamo je naišao na drugog viteza koji je imao srebrni mjesec nacrtan na štitu. Vitez ga je izazvao, porazio i rekao mu da mora otići kući i tamo biti godinu dana. Vrativši se kući obradovali su sve tamošnje mještane, kojima su ispričali sve svoje doživljaje. No jednoga dana legne Don Quijote u postelju, oprosti se od sviju posebice od Sancha, zatvori oči i više se nikad ne probudi. Umro je sa svojim snom.
Analiza likova:
Don Quijote
Umišljeni starac, pomalo naivan i lakovjeran, ali ujedno hrabar i
odlučan čovjek dobra srca. Živi u nekome svome zamišljenome svijetu.
Boreći se za svoje ideale nekada nije niti svjestan da čini zlo.
Častan i plemenit čovjek koji se uvijek drži svojih načela i ideja.
Sancho Panza
Don Quijoteov vjerni pratitelj i pokorni sluga. Vrlo naivan, miroljubiv
čovjek isto tako dobra srca. Pri svakoj Donovoj odluci da učini nešto
sluludo i nečuveno on ga nastoji zaustaviti ali svaki put, redovito ne
uspijeva. Vjeran, pokoran i veoma dobar, i brižan čovjek.
Dojam o djelu:
Don Quijote je žanr knjiga kakve sa zadovoljstvom čitam zbog jednostavnosti pisanja i lakoće čitanja. Djelo je bogato akcije,
suludih činova, i naivnih scena
zbirkalektira @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Višnja Stahuljak rođena je 1926. g. u Zagrebu, gdje živi i radi.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji studirajući usporedno
hrvatski jezik i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Djeluje na područjima
glazbe, kazališta i književnosti. Njezina najznačajnija djela su:
«Začarani putovi», «Djevojčica i paun», zbirke priča «Kućica s crvenim
šeširom», «Čarolije iza ugla», a piše i igrokaze.
Vrsta djela:
Roman za djecu i mladež.
Mjesto radnje:
Zagreb, selo, more, Monte Carlo.
Vrijeme radnje:
Sredina 20. stoljeća.
Tema:
Život psa i njegov suživot sa ljudima.
Likovi:
Don (Trap), Pipa, Gego, Buljo, Cap
Kratki sadržaj:
Jednom je jedan pas u leglu dobio ime Trap. Uvijek bi puštao braću
da piju majčino mlijeko prije njega, i volio je slušati majčine priče.
Pošto su svi psi bili prodani, tako je i Trap dobio nove vlasnike,
par Gego i Pipa, koji su mu dali ime Don od Tromeđe. Don nije nikad
bez veze lajao. Kad se Don razbolio gospodari su ga njegovali kao
najboljeg prijatelja. Kad je došlo proljeće, Don je poput ostalih pasa
obilježio svoje područje. Jako se bojao munje i gromova, zbog čega su
ga Pipa i Gego zadirkivali. Jedan dan odveli su ga na natjecanje pasa,
gdje je proglašen najljepšim. Don je išao na još natjecanja gdje je
pobjeđivao. Ljeti je s gospodarima išao na more gdje je našao novu
ljubav na otoku, tako da je morao preplivati kanal da dođe do nje.
Na moru je i spasio mališana koji je pao u nesvijest. Otišli su i u Monte
Carlo gdje je u kockarnici svima donosio sreću, pa su ga nagrađivali
hranom. Na šetnji je ugledao jednu prelijepu šarplaniniku, pa je otrčao
do nje, ali tamo ga je uhvatio njezin gazda, koji ga je prodao.
Dobio je novog vlasnika, te su ga zvali Đoni i čuvao je ovce.
Tamo također pronalazi ljubav, koju brani od vukova.
Jednog dana Don je vidio isti kamion kojim je dovezen novom vlasniku,
pa je uskočio u njega. Kako je to vidio vozač on ga isporuči kradljivcu koji
je oteo Dona i prodao ga ovčaru. Kradljivčeva žena javila je Pipi i Gegi
gdje mogu naći Dona. Oni su ga odmah uzeli k sebi. Pošto su dobili djecu
Don je pazio na njih. Kako je sve više stario tako je i sve manje lutao.
Jednog dana kći Pipe i Gege, Dona, istrčala je na ulicu, a Don je znao
da svaki čas može naći automobil, pa istrči pred nju. U taj čas pogodi
ga auto. Jedva je došao do kuće gdje su ga odmah počeli liječiti.
Jezik i stil:
Standardni jezik, fabula je laka, autorica na čas zaustavlja radnju
govoreći o pričama iz Donova djetinjstva koje mu priča majka,
prevladava pripovijedanje i opis, malo dijaloga, djelo je pisano u
prvom livu – pas, podijeljeno je na poglavlja.
zbirkalektira @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Pisac je rođen 1946. god u Vukovaru. Spada u suvremene hrvatske prozaike. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Knjige su mu prevedene na strane jezike. Radi i kao scenarist, feljtonist i novinar. Posebno mu se ističu romani: ˝Večernji akt˝, ˝Krasopis˝, ˝Koraljna vrata˝, ˝Nevidljivo pismo˝, ˝Škola pisanja˝, ˝Rukoljub˝ i ˝Dunav˝.
Mjesto radnje:
Zagreb
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Zločin
Analiza likova:
Glavni lik – Valentin Knez – prostodušan, uporan, dosljedan, pedantan.
Sporedni lik – Magda – poštena, iskrena, vesela, odvažna, blaga,
                                   privlačna, samopouzdana, cijenjena, neudana.
Kratki sadržaj:
Bio jedan čovjek, bavio se statistikom – Valentin. Volio se baviti ljudima oko sebe. Vodio je evidencije zločina, pogibije, nasilja, pljački. Sakupljao je novine iz svih krajeva zemlje. Pravio je tablice, karte i tomu slične stvari. Na taj način je dolazio do niza podataka. Tako je stekao cijelo blago događaja, zbivanja, povezivanja mjesta i vremena zločina, čak i obilazeći ta mjesta. Tako je slučajno došao do saznanja da postoji pravilnost u pojavljivanju zločina i učestalosti. To sve vodilo je u toliku preciznost, da je mogao po podacima predvidjeti kada i gdje će se zločin dogoditi. Znao je da mu tako nešto nitko neće povjerovati. Zaključio je da je pravilnost u događaju bitna i nužna. Ritam zločina je ritam cijeloga svijeta. Jednog dana čitajući novine, shvatio je, da se ritam poremetio. Ubojstvo se nije dogodilo kako je govorila statistika, čak ni mjesto nije odgovaralo podatcima. Da bi ispravio ritam ubio je svog prijatelja Josipa Jazbeca i počeo pisati novu knjigu koja se zvala ˝Ispravci ritma˝.
Najljepši ulomak:
„Godine napornog i predanog rada nisu mogle a da ne dadu plodove.
 Dakako ne u obliku društvenog priznanja ili slave (jer sve je to još bilo
 njegova tajna) nego u obliku tihe i unutarnje radosti, kao i majstora koji
 završava svoje djelo“.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Pavao Pavličić je rođen 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru. Najproduktivniji je i najnagrađivaniji hrvatski prozaik i redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Često se javlja feljtonima u novinama, piše i scenarije za filmove, te drame i serije. Poznat je po romanima "Večernji akt", "Koraljna vrata", "Nevidljivo pismo" itd.
Mjesto radnje:
Zagreb
Tema:
Proučavanje događaja u Zagrebu; zločini i nesreće
Kratki sadržaj:
Valentin Knez je osjećao potrebu da oduži svoj dug društvu, da se bavi ljudima i da tim ljudima da neobično korisna saznanja i podatke. Odlučio je ispitati zločine i nesreće u Zagrebu da na osnovi tih izučavanja pomogne iskorijenjivanju tog društvenog zla. Jednog dana je primijetio da se slični slučajevi događaju u pravilnim razmacima. Počeo je pisati knjigu "Predviđeni zločini". Predviđao je zločine: gdje će se dogoditi, kada, s kojim oružjem, tko će ga izvršiti i na koji način. Shvatio je da je važno da se ne poremeti ritam kojim se zločini događaju nego da treba uspostaviti novi ritam sprečavanja zločina. Jednog dana je primijetio da su zločini postali nekako čudni, da su neki zločini uranili. Valentin je provjeravao svoje bilješke i shvatio da on nije nigdje pogriješio nego da se ritam remetio. Zatvorio se u svoju sobu i razmišljao. Nije ga zanimalo što je prouzročilo poremećaj ritma, razmišljao je samo može li se ritam spasiti. Izrađivao je nove tablice, pravio grafikone i ispitivao nove zločine.
Kada je 20. lipnja otvorio novine i vidio članak "Ubojstvo u Nehajskoj", osjetio je spokojstvo. Shvatio je da je ubrzanje ritma bilo jedini izlaz. Osjećao se jakim jer je znao da vrši svoju dužnost prema društvu, prema ljudima i prema Zagrebu. Uzeo je novi fascikl i počeo ispisivati novi naslov "Ispravci ritma".
Analiza likova:
Glavni lik je Valentin Knez, stanovnik Zagreba i statističar koji se bavi zločinima i nesrećama. On je bio osamljen čovjek sa neobično snažnim osjećajem društvenosti. Želio se odužiti društvu i zato je počeo proučavati zločine.
"Pitajući se o razlozima svoje ljubavi za tu znanost, zaključio je da ga je k njoj zasigurno privukao snažan osjećaj društvenosti, koji je i pored činjenice što on bijaše osamljen čovjek, neobično jak i uvijek budan."
On je bio temeljit i pedantan čovjek.
"Dakako, nije se njegov rad sastojao samo u sakupljanju isječaka. Klasificirao je zločine po motivu, po socijalnom sloju, po broju žrtava, po oružju kojim je zločin izvršen..." Ta temeljitost pomogla mu je da bolje shvati zločine i zbog nje se još više uživio u svoj posao.
Vođenje statistika utjecalo je na društveni život Valentina Kneza, tom poslu se u potpunosti posvetio i na neki način postao opsjednut. Čim se ritam zločina poremetio, on je postao paranoičan i zamišljao najgore.
"Sutradan rano ujutro, dok je otvarao novine, ruke su mu se tresle...
Valentin Knez išao je ulicom polako, zaboravivši kamo je krenuo. Statističar je gledao oko sebe, tražeći na licima ljudi potvrdu za tu misao. Ipak, njega gotovo da je bilo strah da bi mu tkogod mogao pritrčati i zariti mu nož u grudi. Jer, to je sada bilo moguće."
O djelu:
Ova pripovijetka pisana je tako da pripovjedač opisuje događaje, likove i način na koji se lik odnosi prema tim događajima. Pisana je na temelju unutarnjeg monologa - pisac iznosi sve što Valentinu Knezu pada na pamet, tj. njegova razmišljanja. U tekstu ima retrospekcije - opisuje se početak Valentinove ljubavi prema njegovu poslu, zašto se započeo baviti statistikom. Pisac iznosi svoje misli preko lika i na taj način se stapa s njim; on je kao treće lice i njegovo se gledište očituje u likovima.
 
 
zbirkalektira @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Stjepan Tomaš rođen je 02.01.1947. godine u Novoj Bukovici kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Objavio je nekoliko romana i zbirki pripovijedaka za odrasle, te omladinski roman " Građani u prvom koljenu ". Njegov prvi roman za djecu "Moljac i noćni čuvar" napisan je 1982. godine, a napisan je na osnovu istoimene, nagrađene radio igre za djecu. "Dobar dan, tata" drugi je Tomašev roman namijenjen djeci. 1987. godine dobio je republičku nagradu "Grigor Vitez".
Mjesto radnje:
Izmišljeni gradić Medarevac u blizini Osijeka,
a dio radnje odvija se i u Stipanovcu i Osijeku.
Vrijeme radnje:
Školski ljetni praznici
Tema:
Problem usvojenog djeteta koji se za rana suočava sa tom spoznajom i njegovo nastojanje da sazna svoje porijeklo.
Pouka:
U nastojanju da ostvarimo životnu sreću i zadovoljstvo valja uvijek odabrati put ljubavi, iskrenosti i poštenja.
Kratki sadržaj:
Već sa desetak godina Dragutin saznaje istinu o svom porijeklu. Od tada se njegov odnos prema pomajci Elviri počinje mijenjati. Nekoliko godina kasnije kad ga je počeo posjećivati djed tj. majčin otac Dragutin je konačno otkrio tajnu svog porijekla. Silno je želio upoznati roditelje. Zaoštreni odnos sa pomajkom Elvirom sve se više produbljuje. No ubrzo stiže prvo veliko razčarenje. Otac ne želi zbog njega dovesti u pitanje odnose u svojoj obitelji i razočarani dječak odluči prikloniti se majci. Jedini lijepi trenutci bili su susreti sa prijateljem Pajom i djevojčicom Belindom u koju je Dragutin bio zaljubljen. Dopisuje se s majkom koja živi u Njemačkoj i ona ga poziva da provedu ljeto zajedno u Splitu. Nakon velike svađe s pomajkom Elvirom dječak odlazi u Split i sastaje se spravom majkom. Ona ga upoznaje sa svojim prijateljem, no predstavlja ga kao sina svoje sestre. Razočarani dječak vraća se pomajci Elviri, a ona ga dočekuje raširenih ruku, puna ljubavi i razumijevanja.
Analiza glavnog lika:
Dragutin Vincetić glavni je lik romana. Rano saznaje istinu o svom porijeklu. Pomno promišlja sve svoje odluke, pa možemo reći da je prerano odrastao. Pati za roditeljima i nikako ne može dokučiti zašto su ga ostavili. Svojoj pomajci Elviri isprva taji posjete ocu no kasnije ih priznaje. U tim je trenucima bio prilično grub, a i sam je toga bio svjestan. Na kraju se ipak bude pravi osjećaji prema pomajci Elviri i on joj se vraća.
Pomajka Elvira dugo pokušava kriti Dragutinu njegovo porijeklo i to sve zbog straha da ga ne izgubi. Kad Dragutin sazna istinu odnosi među njima se mijenjaju, ali samo zbog promjene dječakovog odnosa prema pomajci. Iako duboko povrijeđena, ona kao prava majka sve oprašta i nastavlja
graditi odnose međusobnog povjerenja i razumijevanja. Takav stav
dovodi do za nju sretnog završetka, to jest povratka Dragutina.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Stjepan Tomaš rođen je 1947. u Novoj Bukovici, kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Za djecu je objavio romane „Moljac i noćni čuvar“, „Dobar dan, tata“ i „Halo, ovdje komandosi“. „Moj tata spava s anđelima“ su ratni dnevnički zapisi. Znatno dopunjeni, kasnije su objavljeni pod naslovom „Mali ratni dnevnik“, a prevedeni su i na talijanski jezik. Za odrasle je napisao četiri zbirke pripovijedaka: „Sveti bunar“, „Tko kuca, otvorit će mu se“, „Smrtna ura“ i „Anđeli na vrhu igle“ te romane: „Građani u prvom koljenu“, „Taninska četvrt“, „Život u provinciji“, „Zlatousti i Srpski bog Mars“. Za knjigu „Dobar dan, tata“ dobio je nagradu Grigor Vitez 1987. godine.
Tema:
Otkrivanje pravih roditelja
Osnovna misao:
Majka je ona koja djetetu pruža dom, ljubav, toplinu i brine se o njemu.
Kratki sadržaj:
Dragutina su rano ostavili roditelji pa ga je usvojila Elvira. Dragutin je dugo smatrao da mu je Elvira prava majka. No kada se jednom vratio kući iz škole Elvira mu je priznala da mu ona nije prava mama, nego da ga je ona usvojila. Sljedeći dan u nogometnom klubu prišao mu je neki stranac. Predstavio se kao njegov djed. Djed mu je rekao da živi u Stipanovcu i da mu tata živi u Osijeku, a mama u Njemačkoj. Dragutin se sjetio da je Stipanovac blizu pa je odlučio posjetiti djeda. Kada je odšao, djeda nije bilo, a baka se iznenadila i stala plakati. Dragutin je ubrzo vidio sliku svoje majke. Pričao je s tatinim prijateljima i doznao da je njegov tata vlasnik bifea “Papagaj”. Jednoga dana Dragutin je otputovao u Osijek. Ušao je u očev bife i tamo proveo punih deset minuta, a onda je čuo da je otac otišao u Zagreb. Dragutin tada krene na autobus. Pokraj njega zaustavi se automobil u kojem je bio njegov djed. On ga je pozvao na piće. Dragutin je primijetio da ga vozi u Stipanovac. Kada su stigli Dragutin se jako iznenadio, jer je ugledao novi bicikl. Pružila mu se prilika da posjeti tatu jer je Elvira otišla u Mađarsku. Došao je u tatin bife. Tražio je gazdu. Prvi put je vidio oca. Sve su saznali dok su razgovarali. Baka mu je dala pismo koje je pisala njegova majka. Pisalo je da ga želi vidjeti u Splitu kad dođe na ljetovanje. Tamo je došla sa svojim zaručnikom kome je Dragutina predstavila kao sina svoje sestre. Dragutin se zbog toga jako razočarao u majci i napokon se vratio Elviri.
Kompozicija djela:
Uvod: Dragutin saznaje da nije Elvirin sin
Zaplet: Dragutin uskoro upoznaje djeda i baku, odlazi u Osijek vidjeti
            oca, ali njega nema
Vrhunac: Ponovno odlazi u Osijek i upoznaje oca
Rasplet: Bliži se ljeto, Dragutin ješ jednom odlazi k ocu, ide s mamom na
             ljetovanje
Završetak: Razočaran u majci, vraća se Elviri
Mjesto radnje: Mederovac, Stipanovac, Osijek, Split
Citati:
'Vratio sam se u Mederovac...'
'Odlučio sam posjetiti djeda u Stipanovcu.'
'S autobusa sam sišao u Osijeku...'
'Stajao sam u baru hotela Marjan u Splitu.'
Motivi: Roditelji, pomajka, ljubav...
Glavni lik: Dragutin
OSOBINE:                    CITATI:
razočaran                    "Činilo mi se kao da više nisam kod kuće nego u gostima."
iznenađen                    "Ljudi moji, bio sam sluđen!"
znatiželjan                   "Pitao sam sekako izgleda i jesam li mu nalik. Kako živi?"
osjeća krivnju                        "Ispunjavao me snažan osjećaj krivnje."
poštuje pomajku           "Ne bih im dopustio da te vrijeđaju."
zaljubljen                     "Ljudi moji, u trinaestoj godini ja sam se prvi put zaljubio!"
nesretan                      "Becsiljno sam hodao Mederovcem osjećajući se vrlo nesretnim."
ravnodušan prema baki "Bio sam ravnodušan prema njoj."
strpljiv                         "Strpljivo sam slušao."
uzbuđen                      "Disao sam duboko pokušavajući odagnati uzbuđenje."
ravnnodušan                "Bio je to osjećaj još nedoživljene ravnodušnosti."
Sporedni likovi: Elvira, djed, baka, mama, tata, Pajo...
Jezik i stil:
Knjiga je napisana na hrvatskom književnom jeziku - štokavskom narječju
i ijekavskom izgovoru. U njoj ima i nekih žargona i njemačkih riječi.
U knjizi se pisac služi epitetima, usporedbama, metaforama...
 

zbirkalektira @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Vraz, Stanko (Jakob Frass; Cerovec, 30.6.1810. - Zagreb, 20.5.1851.), književnik. Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, kritičar, putopisac, prevodilac). Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca i prvi hrvatski profesionalni književnik. 1842. g. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis "Kolo". U kritici se bori za evropski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvredniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sonak i istina, on unosi u hrvatku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca. U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenog i književnog života, posebno utilitarizam i diletantizam patetičnih tamburaša i budničara. Njegova lirika inspirirana je romantičnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvećenom imaginariom ljubavnim idealima.
Analiza djela:
Đulabije su cilkus ljubavnih pjesama koje je Vraz počeo objavljivati u Danici 1837. godine, da bi ih zatim izdao u zasebnoj knjizi 1840. godine.
Vraz je napisao jos treći i četvrti dio tog ciklusa pjesama koje su nasuprot I. i II. pjevanju posvećene domovini.
I. pjevanje
35.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srće
i dušicu svoju
Jer smrtna j´ grehota
gdje brat bolan čeka.
A sestrica neće
da prinose lijeka.
 38.
Ljubi me, Ljubice,
Ljubi, djevo mila!
Dok su nam jos vita
od mladosti krila.
Sreća bez pokoja
mijenja brzu nogu...
Što će donijet sutra
znano j´ samo Bogu
Čar je Đulabija u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti. U pojedinim pjesnicama Vraz je neki obični doživljaj znao tako umjetnički zaokružiti da se svaka od njih doima kao potpuna umjetnost. Đulabije sadržavaju doživljene djelove, (ljubav prema Ljubici), ali im je jezgra izrazito romantička. U pjesmi Vraz iznosi ljubav prema Ljubici. Vlada vedro i optimističko raspoloženje. Nakon njene udaje nostalgija i potištenost, a poslije smrti bol i sućut, jos jednom izražava koliko ju je volio. Njegovi osobni osjećaji koji se odnose na ljubav prema ženi i domovini su vedri, kasnije nostalgični i potišteni, povezani su sa pejzažom. Đulabije su
tipičan izraz romantičarskog mišljenja i nazora što se naročito očituje u povezivanju tih dvaju elemenata, a što u konačnoj varijanti donosi do osjećanja sveljudskog.
III. pjevanje
69.
Krasan si moj kraju
sva su mjesta ista;
Al´ od cvijeta sreće
nij´ već nijednog lista
Samcat po nijh sećem
s tugom bez broja
ko po groblju djece
Slava mati moja
Đulabije su u hrvatskoj književnosti i njenoj povijesti proglašene ljubavnim romanom u stihovima. To je očita zabluda. Srodnosti između Đulabija i različitih romana iz vremena romantike, doduše ima. No one su u čitavom njihovom ugođaju, a ne u kompoziciji. Počevši pisati pjesme Ljubici, Vraz nije ni mogao znati, kako će ih završiti. Đulabije su u cijelosti zbirka ljubavnih pjesma, povezanih, no nikakav roman. Po svom sadržaju i po pjesnikovu osjećanju Đulabije su isto toliko slovenske koliko i hrvatske. U njima je upotrebljen krakovjek, što ga je Vraz iskoristio već u slovenskim stihovima.
Stil pisca:
U težnji da nađe što adekvatniji izraz za svoje pjesničke vizije Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj način obogatio našu književnost onoga vremena. Bilo je u tom traženju i lutanja, i slabih stihova, bilo je naročito mnogo borbe s jezikom, što nije nikakvo čudo jer je Vraz slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih
momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.
 
zbirkalektira @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0
Bilješke o piscu:
Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran dobivanjem loših ocjena i smrću oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.
Vrsta djela:
Roman
Mjesto i vrijeme radnje:
U Slavoniji potkraj XIX. stoljeća
Tema:
Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne
volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale
situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne
sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
 - Unutarnji monolog – kako živjeti.
 - Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema
  društvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
 - Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i
    raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su
    udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
 - Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
 - Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u
  izreku «Tko mi šta može, tko ?»
 - Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on
  opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
 - Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih
  funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i
  erotskim užicima.
 - Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne
    krize.
 - Napola rezignirani čovjek prisjeća se zbivanja, koji su se isprepletali sa
  dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog
  života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
 - Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.
 - Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.
 - Mučno lomljenje vlastitog života.
 - Zov zemlje.
 - Lirski opis šume.
 - Opis mahnite vožnje.
Struktura djela:
Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju pjeva, ojađen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.
Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima se osjeća utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratića Josipa Kozarca.
Analiza likova:
Šima Begović je Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.
Đuka Begović je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mučno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rođenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i «bećar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
Marijica je Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.
Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begoviću koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rođenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
Sadržaj:
Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se sebe kao dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija čaše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on biti ničiji sluga, on će bito svoj gazda, pa što će njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš !» majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca već mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni spavati nije mogla. Sjećao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.
Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare kosti u njenom zagrljaju.
Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je žarač i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine tamnice: «A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjećanje je tako dalje...
Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: «Lakše je noću !» A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova života. «Što li ću ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoči, pohita prema konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što gazi po tuđem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izobličilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i ispriča se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»
Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči da će promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kući poradio.
I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati, muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž. Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i započne pričati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su.»
Živio je Đuka ne osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci.
I ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muči i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na račun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije mario, već trošio – dok ima biti će svima!
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Počeo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina imanja. Odlučio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.
Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuća, a konje, kola i oruđe također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kćeri? Ona će se udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem neće učiniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za onim životom bećara.
Možda će se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat će, krasti će, tko zna.
 
zbirkalektira @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 0
Kratki sadržaj:
Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući
ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala.
Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha.
Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini.
Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva.
Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.
Analiza glavnog lika:
Djevojčica
Siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.
Sporedni likovi:
Dječak, otac, bakica, ljudi.
zbirkalektira @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici. Školovao se u Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu. Radio je u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici. Petnaest godina je urednik biblioteke "Albatros". Od 1984. godine djeluje kao slobodni umjetnik. Prozne, pjesničke i dramske priloge objavljuje u dnevnom i periodičkom tisku, na radiju i televiziji. Stalni je suradnik časopisa za djecu. Radovi su mu uvršteni u zbornike, antologije, školsku lektiru i školske udžbenike. Neki su mu tekstovi prevedeni na više od dvadeset svjetskih jezika. Autor je dviju knjiga pjesama, a najveći književni uspjeh zabilježio je romanom "Divlji konj" koji je (1989. - 1992.) doživio četiri izdanja i za koji je 1989. godine primio ugledne nagrade "Ivana Brlić-Mažuranić" i "Grigor Vitez". Roman je 1993. godine preveden i objavljen u Makedoniji.
Vrsta djela:
Dječji roman
Mjesto radnje:
Livade, gospodarevo imanje, pašnjaci, podzemlje, hipodrom.
Tema:
Život Divljeg konja i problemi s kojima se susreće u životu.
Ideja:
Ne treba uvijek biti nepovjerljiv.
Kratki sadržaj:
U stadu je živjelo ždrijebe Divlji konj. Jednog dana je upoznao svog oca. Uskoro su stado napali vukovi, a njegov otac je poginuo. Divlji konj je postao predvodnik stada, ali je otišao na gospodarevo imanje. Tamo je upoznao Neru i u nju se zaljubio, ali ona je uskoro dobila ždrijebe sa Šarcem. Divlji konj se osjećao prevarenim, ali je upoznao Zvijezdu i zaljubio se u nju. Još uvijek nije vjerovao gospodaru pa je pobjegao. Uhvatile su ga konjokradice. Odveli su ga u podzemne rudnike da vuče rude. Sreo je Neru i sve joj oprostio. Jednog dana su konji uspjeli pobjeći iz rudnika, a gospodar je došao po njih i sve ih odveo na imanje gdje je Divljeg konja čekala Zvijezda s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Na imanju su vježbali plesati i osvajali su prva mjesta, a to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je umro.
Kompozicija djela:
Uvod
Ždrijebe Divlji konj živi u stadu. Upozanaje svog oca koji uskoro pogine u borbi s vukovima.
Zaplet
Divlji konj uskoro postaje predvodnik stada, ali odlazi na gospodarevo
imanje. Tamo se zaljubi u Neru, ali ona dobije ždrijebe sa Šarcem.
Kasnije se zaljubi u Zvijezdu.
Vrhunac
Divlji konj bježi s imanja, konjokradice ga uhvate i on završi u rudniku.
Tamo sreće Neru i sve joj oprosti. Uskoro uspije pobjeći.
Rasplet
Na imanju ga dočeka Nera s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je
ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru.
Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila.
Počeli su vježbati plesati i osvojili su mnoga prva mjesta.
Završetak
To su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je doživio duboku starost i,
konačno, umro.
Citati:
"Išli smo od livade do livade."
"Vratio sam se na Gospodarevo imanje."
"Odveli su me u podzemlje gdje sam morao vući rude."
Motivi:
Konj, gospodar, zakon, ljubav...
Analiza glavnog lika:
Divlji konj
a) Vanjski opis: Blistava dlaka, zapjenjen, prašnjav, krvav, čvrsti mišići.
Citati:
"Dlaka mi je blistala."
"Sav zapjenjen, prašnjav, krvav."
"Mišići su mi postali kvrdi kao kamen."
b) Psihološka karakterizacija: Čvrsta volja, ponosan, borac, razdragan,
                                                iskren, spontan.
Citati:
"Volja mi je postala čvrsta kao da je od kamena."
"Osjećao sam se ponosnim i bogatim."
"Da, ja jesam borac."
"Bio sam razdragan, iskren, spontan"
c) Sociološka karakterizacija: Slobodan konj, zarobljen u rudniku,
                                                kasnije dresiran.
 d) Etička karakterizacija: Tužan, pokunjen, posramljen.
Citati:
"Silno sam se rastužio zbog oca."
"Pokunjio sam se od sramote."
Sporedni likovi: Zvijezda, Gospodar, Ceza, Šarac, Bijelac, Nera, Vihor,
                          Vulkan...
Jezik i stil:
Knjiga je napisana na hrvatskom književnim jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Cijeli roman je alegorija na ljudski život, a konji imaju sve ljudske osobine. U romanu ima i mnogo aforizama koje Divljem konju govori njegov otac (dok je još bio živ) ili očev glas. Ima i opisa prirode u kojima je i onomatopeja; usporedbe, epiteta, eufenizama...
 
 
DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici. Sretno djetinjstvo proveo je u Podravskom selu Kuzmincu. Tamo je započeo svoje školovanje, a nastavio ga zatim u Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu. Radio je kao novinar u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici, te pokrenuo i uređivao biblioteku „Albatros“ velikogoričkom Centru za kulturu. Od godine 1984., djeluje kao slobodni stvaralac. Član je DHK. Prozne, pjesničke i dramske priloge objavljuje u dnevnom i periodičnom tisku, na radiju i televiziji. Surađuje u časopisima za djecu. Radovi su mu uvršteni u zbornike, antologije i školske udžbenike. Godine 1980. objavio je zbirku pjesama i kratkih proza za djecu pod nazivom «A». Zapažen književni uspjeh zabilježio je romanom «Divlji konj» za koji je 1989. godine primio nagrade «Ivana Brlić Mažuranić» i «Grigor vitez ».
Fabula:
Uvod: Život divljeg konja u divljini kad je bio ždrijebe.
Zaplet: Život kod gospodara i bijeg od njega.
           Život u Podzemlju i njegovo maltretiranje.
Vrhunac: Utrka divljih konja kod gospodara i na hipodromu.
Rasplet: Divlji konj je uginuo prirodnom smrću.
Analiza likova:
Divlji konj
Hrabar, imao je puno prijatelja - Neru, Sivku, Šarca;
imao je svoju kolibu Zvijezdu i svoju kćer Cezu; mrzi podzemlje,
štiti prijatelje, kad je bio malen mrzio je i zakon, ali poslije ga je shvatio;
bio je uporan kad je tražio Zvijezdu.
Nera
Susrela je Divljeg konja kod gospodara, vjerna prijateljica Divljeg konja;
ponovno je srela Divljeg konja u podzemlju; malo ju je bilo strah bilo kad
je bila u podzemlju; poginula je kad je ušla kroz vrata iz kojih konji više
ne izlaze (ubijena je).
Šarac
Isto jedan od vjernih prijatelalja Divljeg konja; hrabar kao Divlji konj,
poslije mu je Sivka rodila sina, Vulkana; on nije bio u podzemlju i nije
vidio užase u njemu.
Sivka
Vjerna prijateljica Divljeg konja, rodila je sina, ona isto nije bila u
podzemlju; snažna kobila, hrabra.
Zvijezda
Bila je vjerna kobila Divljeg konja, kad se on vratio iz
podzemlja rodila mu je kobilu Cezu o kojoj se jako brine.
Garov
Pas koji je čuvao konje kod Gospodara, na kraju se ispostavilo da je to
ženka koja je rodila nekoliko mladih.
zbirkalektira @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Bilješke o piscu:
John le Carre rođen je 1931. g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti. U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.
 Vrsta djela:
Špijunski roman
Mjesto radnje:
London, Engleska: "Mrzio je City. Velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".
Vrijeme radnje:
Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!"
Tema:
Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.
Motivi:
- Privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."
-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"
Analiza likova:
Smiley - vanjski opis:
"Štoviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak, debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz mokra. Njegov kaput bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi - kao Roachu kad bi obukao kabanicu - sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim." "Kao podstavljeno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Sjedio je, naslonivši se, savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je majka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti, a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao."
"Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima."
"U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile..."
"...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."
Smiley - unutarnji opis:
- Marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na čitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu, a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."
- Nesiguran: "Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom."
"Otkako ga je Ann napustila, otišla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave, "banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"
- Ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju."
"Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost - nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."
- Pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila... činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu, a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."
Bill Haydon - vanjski opis:
"U tom vlažnom hodniku oštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci - Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi."
"Na stolu je stajala jedna stara Billova slika - apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje."
"Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. Naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado."
"Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja."
"Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma."
"Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao."
"Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom."
Opis jezika:
Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti.
Dojam o djelu:
Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjigu od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i pisanje u trećem licu.
zbirkalektira @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo - zbirku od sto novela "Decameron" (1348. -1353.). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim".
 Likovi:
Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin,
Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa
Tema:
Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, koji je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost tj. pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem često dovodi do propasti i siromaštva
Sadržaj:
Ser Ciappelletto
Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli.
Židov Melkizedeh i priča o tri prstena
Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.
Landolfo Ruffolo
Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način jako obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.
Analiza likova:
Ser Ciappelletto
Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine.
Fratar
Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje.
Saladin
Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak.
Melkizedeh
Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt.
Landolfo Rufollo
Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati
dok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Giovanni Boccaccio (1313. - 1375.), bio je talijanski pripovjedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao Život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. U romanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339. - 40.) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343.). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344. - 46.). Najznačajnije mu je djelo Dekameron (1348. -53.), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vrijeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele stoljećima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarcin Kancionijer u lirici.
Dan prvi, novela prva
Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Liječnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.
Likovi:
Ciappellatto - pokvaren čovjek koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako bi bio dostojno sahranjen.
Fratri (općenito u to vrijeme) - nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer smo samo ljudi.
Dojam:
Iako sam se zgražavao nad Ciappellattovim postupcima, svako zlo je za neko dobro, odnosno barem braća koja su mu pružila utočište kada je bio bolestan nisu umrla zbog njega. Iako to nije opravdanje za ono što je on učinio jer on može lagati ljudima no kada će mu se suditi nakon života vidjet će se i znati točno što je učinio.
Dan drugi, novela treća
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.
Likovi:
Tebaldovi sinovi - rastrošni i nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput javi ista prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu grešku dva puta.
Alessandro - darežljiv. Davao je novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio njihove dugove.
Dojam:
Ne smijemo rasipati novac u životu jer sreća ne dolazi često i nije uvijek novac. Ako nam se ikada i desi da dobijemo puno novca treba ga štediti i razumno trošiti te uzeti u obzir budućnost a ne gledati samo danas. To je razlog zašto mi se nisu dopali Tebaldovi sinovi.
Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji je živjela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.
Likovi:
Dianora - pomalo okrutna, ali ipak poštena. Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i priznala mu sve.
Ansaldo - iskreno zaljubljen, ali iznad svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i s njenim mužem.
Dojam o djelu:
Obećanja koja se kažu trebaju se i izvršiti. Iako nisu izvršena u ovom djelu veoma mi se dopalo jer su likovi pošteni. Dianora je priznala Ansaldu, a Ansaldo je odlučio ostati prijatelj i s njom i s njenim mužem. To je prijateljstvo pravo jer je plod istine.
 

TREČA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Giovanni Boccaccio 1313. - 1375. Talijanski predrenesansni književnik,
smatra se utemeljiteljem novele. Rođen je u Parizu kao rezultat ljubavi francuske plemkinje i firentinskog trgovca. Nakon povratka iz Pariza, otac ga je poslao u Napulj da postane trgovac. On to nije želio. Nije prihvatio očevu želju da studira pravo. Od rane mladosti usmjerio se na književnost. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su istinska novost u talijanskoj književnosti. Vraća se u Firenzu, nakon petnaest godina provedenih u Napulju. U službi Republike više puta je bio njezin poklisar.
Njegovo je najznačajnije djelo “Dekameron” (1348-1353).
Djela koja je napisao: “Rime”, ”Epistole”, ”Filostrato”, ”Teseida”, ”Elegija
                                  gospe po njoj ženama zaljubljenim ispričana”,
                                 ”Danteov život” i “Dekameron”.
Decameron
Naslov djela “Decameron”(“Il Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovijedanjem o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad Firenzu, ... ,naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je pohvala vitalnoj mladosti.
Boccaccio zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka: Panfilo, Dioneo i Filostrato (sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve osobnosti), Pampinea, Filomena,
Elissa, Neifile, Emilia, Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana. Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici, dostignut je savršeni broj sto.
Boccacciova shvaćanja:
U svjetu kojeg je stvorio Boccaccio, ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja,
ali prevladava tjelesna ljubav koja je prikazana s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima. Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”,
a veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima:
“A mi koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrlinama razlikujemo.”
Erotika u Boccacciovim pričama:
Ideal slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz piščeva života i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu zagrljaju...”.
Ta strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”
Osma priča petog dana:
Nastagio degli Onesti, neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene, je ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa. Vitez mu objašnjava da je to kazna koju su mu odredili u paklu.On je nekada bio plemić i bio se zaljubio u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Sada ju on mora goniti toliko godina, koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu. Građu za tu novelu Boccaccio uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende, prema kojoj su žena i njezin ljubavnik zbog putenog grijeha kažnjeni strašnim mučenjem u prizoru paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku, kaznivši ženu zato što je bila odbojna prema čovjeku koji ju je volio. Time joj je dao oblik priča koje će strašiti ljude u 19. i početkom 20. st.
Italija na kraju srednjeg vijeka:
Italija je na kraju srednjeg vijeka bila podijeljena na niz gradova - država.
Vladari tih gradova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri) koji su se uzdigli zahvaljujući svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi, te se sve više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela, i veliča sve ljudsko. U takvom okružju, u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu, su živjeli veliki pisci koji su širili ideje svoga doba, u koje spada i Boccaccio.
 

zbirkalektira @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
PRVA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
Charles Baudelaire (1821.-1867.), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznačajnija je pjesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pjesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer (poznata pod imenom Jeanne Duval), krajnje nesređen život (pokušaj samoubojstva), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, do tada nezamislive motive. Glavno autorovo djelo Cvjetovi zla (1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869.) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja. Bilješke o djelu: Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije. Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno - satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja”, punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno, našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas. Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.
Pročitaj kompletan post
zbirkalektira @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 0
PRVA VERZIJA
Vrsta djela:
Novela
Mjesto radnje:
Francuski gradić
Ideja:
Ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive.
Kompozicija: 1. Opis prirode
                       2. Ljubav na prvi pogled
                       3. Dva različita pogleda na svijet
                       4. Rastanak
Likovi:
Solus - putnik, fotograf
Izabela - bogata djevojka
Izabelin otac
Analiza likova:
Solus
Čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje i
nešto ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće
dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.
Izabela
Simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti
i netaknutosti, ona je taj cvijet sa raskršća.
Kratki sadržaj:
Glavni junak je putnik koji pješice putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. Između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

DRUGA VERZIJA:
Bilješke o piscu:
A. G. Matoš rođen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah
zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.
 Vrsta djela:
Novela
Tema:
Ljubav između Solusa i Izabele
Kratki sadržaj:
Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca. Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama sa svojim psom od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.
Analiza likova:
Izabela - Slijepa, nježna, znatiželjna
Solus - Samotnjak, brižan, hrabar, slobodan
Citat za glavni lik:
«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»
Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.
Citat za eksterijer:
«Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»
Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.
Citat za glavni događaj:
«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao
vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
- Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.
- No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»
Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.
 
zbirkalektira @ 16:51 |Komentiraj | Komentari: 0
goog
Brojač posjeta
140253
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Anketa
Čitate li sami lektiru ??


Index.hr
Nema zapisa.